Veljko Brižnjak- istraživač svemirskih dubina

Veljko Brižnjak – istraživač svemirskih dubina

„Ma kaj god“, rekla je Majda, „od tebe nebu nikad ništ u životu. Hvališ se kak si najpoznatije svjetsko čudo, pisac, znanstvenik, umjetnik a zapravo si ništ' korist. Tvoja zamišljanja i izmišljanja više nemrem trpit. Ti buš promenil svet, takav film ne buš gledal. Daj odi u sobu i opet napravi ono kaj inače i radiš. Daljinski ti je na fotelji, mrežica za glavu ti je na jastuku i prehiti si onaj najlon prek' sebe.“

Veljko se trudio biti ispred vremena. Svojim idejama pokušavao je dohvatiti transformacijsku snagu što bi Majdi išlo strašno na živce. On je sam čitavo vrijeme osjećao da ima skrivene sposobnosti i da može od sebe stvoriti osobu koja u drugima stvara zavist i potrebu identifikacije sa istom.

Zadnjih par tjedana život mu je bio usmjeren na inovativne spoznaje. Ležao bi na krevetu sa čipkastom crnom pletenom kapicom na glavi i najlonskim podmetačem. Uz prisutne vizualizacije miješane halucinogenim stanjima

zamišljao je da lebdi u svemirskim bespućima, tražeći vlastitu „Bit“ bez začina, aditiva i lažnih spoznaja svjesnosti.

Veljko je osjećao da u njemu čuči čuvar astralnih vizija produbljene svjesnosti.

Lucidnim smiješkom nagovještavao je  kako je sve dobro i kako će sve dobro biti dok je tonuo u svoju udobnu fotelju ispunjenu mekanom spužvom.

Za pojam vremena i prostora nije baš previše mario pošto je smatrao da su to marionete bljeskova koji se kose sa određenim zakonima entropijskog strujanja, baš kao kurve bez moralnih načela.

Jednog dana u jednoj sasvim običnoj životnoj situaciji Veljko je otvorio  hladnjak istovremeno otvarajući bliskost budućnošću koja slijedi.

Papirnata omotnica u kojoj je tri dana ležala mortadela sa maslinama bila je prazna. Nalikovala je na prazan, istrošen i pohaban novčanik uvijek tajanstven, u samotnoj tami bez pravog gazde koji bi mu dao pravi smisao.

Mortadele sa maslinama od sinoć više nije bilo. Nije bilo ni smješka na Veljkovom licu kojeg je prvobitno probudila nada da će i danas nešto imati za jesti.

Praznina hladnjaka (ili frižidera kako već hoćete ) ga je još više zbližila sa pojmom relativnosti. Danas imaš sutra nemaš, ili kad imaš ni ne znaš da nemaš a ustvari imaš.

Prvo je opsovao Majdu pa njezinu majku i tek onda prazan frižider. Ništavilo kozmičkog titraja frižidera koji je jedan od osnovnih metaforičkih elemenata pojma bivanja i nebivanja. Frižider u kojemu skrivene svjetlosti nismo svjesni sve dok ga ne otvorimo. Isto tako nismo ni svjesni svojih duhovnih stanja tako dok ne zavirimo u njih. Spoznaja je bila i više nego očita. Klik koji u trenutku sažima ideju samog bitka.

Raskrinkavanje iskonske prave mudrosti starih mudraca upravo je bila u dubinama gdje je samo naviranje u svetost opustošenog omota salame davalo naznaku božanstva.

Svjetlost hladnjačkih dubina nastaje kroz glad svjesnog bića otvarajući vrata  nama nepoznatih putova. Hladnjačke dubine stoga treba napuniti hranom svetosti i postati ta svjetlost.

Novi Veljko skoro da je ostao prosvijetljen svjetlošću polupraznog frižidera. U njemu se probudila snaga i odlučnost da nešto napravi, da nešto stvori u svome životu. Nije puno oklijevao. Pun samopouzdanja i čvrste želje za promjenom obukao je jaknu, navukao sandale i otišao u trgovinu kupiti deset deka svježe salame.

Prvi korak Veljkove transformacije za ulazak u svijet novih spoznaja bila je potreba umrežiti se sa poznatim i bliskim ljudima koji bi mu poslužili kao  lansirna rampa za put u neku novu galaksiju. Nova galaksija trebala je biti novi početak bez okova vremena. Trebalo je za početak skupiti dovoljno novaca da bi se uložilo u opremu. Običan odlazak na  mjesec i povratak na Zemlju bio je samo za papke koji žive u neznanju. Mjesec bi služio kao odmorište za dalje. Čemu gubit vrijeme na mjesecu kad svemir zove. Dakle trebalo je pronaći neki posao i zaraditi za ekspediciju i sredstva oko kojih se zasada nije htio zamarat. Kada dođe taj trenutak znat će. Sjetio se da za početak može nazvat susjeda Miljca koji stanuje kat niže.

 „Veljko, a bok ti si , kaj je pak sada novoga, jesi upisao kibergenetiku?“

„ Ne, ne, slušaj imam nešto još bolje od toga, raspisuje se natječaj za astronomskog fizičara u nekoj organizaciji koja uz to još zapošljava dvoje domara. Uvjeti su samo da pošalješ svoju biografiju i dosadašnja iskustva.“

„Za domara ili astronomskog fizičara?“

„Ma za domara, samo trebam nekak' tu biografiju sklepat, ak ti možda znaš nekog ko bi mi mogao pomoći oko toga, nekaj već imam napisano samo još onaj  ostatak teksta…“

„ Aha vjerojatno već imaš svoje ime i prezime gore u ćošku papira.“

„Ma da, i današnji datum sam stavio, samo dok se malo ne uhodam, pa sam te htio zamolit ako bi mi ti ikako mogao nešto sročit.“

„Hm... tvoja biografija bi zvučala ovako. Rodila me mama kao svoju malu bebu.  Navedeš značajan datum tvoje značajne pojavnosti na ovome planetu. Osnovnu školu sam pohađao osam razreda u elitnome dijelu grada u samome centru grada. Krenuo sam od prvoga i završio uspješno svih osam razreda računajući i polugodišta. Za praznike sam bio marljiv, otišao bi u trgovinu kupiti kruh i mlijeko, čak ni džeparac nisam tražio. Srednju školu sam upisao kao dosta dobar učenik i na prijemnom prošao za VPR-a višeg pomoćnog radnika. Vrlo marljivim radom i zalaganjem prošao sam sva tri razreda. Ne znam neki drugi scenarij tvojega života barem koliko te ja poznajem, sve ostalo bila bi teška izmišljotina, a ti koji si toliko maštovit i nadaren za vrhunske momente tvoga nevidljivog stvaralaštva mene pitaš za savjet. Ajde dragi moj prijatelju mirne duše ti mogu reći da ždereš moje živce i vrijeme.“

Na drugoj strani žice čulo se nešto poput prekinutog telefonskog razgovora signalom po imenu tu tu tu.tu.

Veljko je čitavim svojim bićem spoznao da mu je njegov najbolji kak' ti prijatelj spustio slušalicu. Od silnog razočarenja Veljko je samo otpustio slušalicu koja je pala na tepih i i sklupčao se na fotelju poput perzijskog zamorca.

Razočarao se pa je stoga navukao na glavu heklanu crnu kapicu i najlon prebacio preko sebe da odagna negativne misli.

Znao je i sam da se ne smije predat i da treba ići dalje boriti se.

Veljko je bio tragač i lovac na svoj identitet. Da bi razjasnio misterij svog bivanja morao je ići svaki put korak dalje u svom pronalasku.

Slijedeći korak bio je nastaviti tamo gdje je stao, samo pronaći posao, zaraditi novaca i na kraju pronaći sebe.

„Čuj Vinko, htio sam te malo čut da vidim kaj ima kod tebe,jesi živ jel' sve po starom, nismo se dugo vidjeli, pa tak reko da te malo nazovem.“

Veljko je pokušao razgovarati sa svojim starim kolegom sa kojim je zajedno radio u jednom skladištu građevinskog materijala.

„Tko je to“, upita Vinkov glas. U prvi mah nije prepoznao Veljka. U pola sata  Veljko je uspio uvjeriti Vinka s kim ima čast razgovarati.

Mirušić Vinko četrdesetogodišnjak, stariji od Veljka nepunih godinu dana, koji bi većinu svoga vremena provodio ispred kompjutera igrajući video igrice i obilato se napušavao. Od posla u skladištu nigdje nije radio kao i Veljko. Posao je tražio sa željom da ga ne nađe jer mu izaziva stres kao i cijeli sustav koji nije namijenjen za običnog malog čovjeka.

Vinkovo suhonjavo tijelo obitavalo je na  tirolskoj salami i puno dima. Živio je sa suprugom Zdenkom koju je jako volio posebice zbog njezinog imena. Naime Vinko je kao dijete prepoznavao kvalitete Zdenka sira. Izrađivao je malene figurice od sira, koji su bili njegovi omiljeni vojnici i ratnici. Jedna od njih je bila princeza Zdenka. Bila je zadužena da sirnim vojnicima prije nego li krenu u bitku dade blagoslov. Borbe su se vršile na stolu sa ograničenim vremenom jer bi se vojnici vraćat u frižider da se ne rastope, bila je to dosta senzibilna vojska.

Veljko se malo zagubio u komunikaciji sa kolegom kojeg nije vidio više od šest godina. Počeo je voditi monolog o botanici, indijskoj glazbi, serijama na TV-u itd.

Vinko nije odašiljao signale pozornog slušaoca.                                                  

„Čuj Vinko mene ti zapravo ne zanima Sulejman veličanstveni. Htio sam nešto drugo pitati“, stegnuo je vratne žile kao da se želi obraniti od odgovora kojeg bi mogao dobiti preko telefona.

„Htio sam zapravo razgovarati u svezi posla, naime radi se o tome da bi mi trebalo napisat životopis u kojem bi se trebao predstavio kao pouzdana, stručna osoba sa iskustvima u raznim  poslovnim modifikacijama a možda i kao direktor za astronomskog fizičara.“

„A kaj više ne mećeš one reklame za Lidl u kasliće“, prekine ga Vinko. „Zakaj bi uopće mijenjal posel kad ti je to tak ionak nekaj slično ovome. Kaj bi sad htel radit. I na jednom i na drugome poslu se baviš papirima.“

„Ma ne ovo ti je malo drugačije, ovdje čak kombiniraš više poslova, znači bezuvjetno ima više vještina koje bi trebale doći do izražaja. Svestranost je pojam intelekta i tu vidim svoje napredovanje do svog cilja.“

Vinko otpuhne dim. „Stari moj život i pisanje mi baš nešto u zadnje vrijeme ne ide. Možda je bolje da pitaš nekog drugog da ti nekaj napiše.“

Razgovor je bio završen i zadnja nada za samoostvarenjem nestade poput zadnjeg zalogaja.

Veljko bi pola dana zamišljao da je Stewen Howking, sjedio bi na fotelji ukočen glavom nagnutom prema desnome ramenu držeći u rukama đojstik dok bi upravljao svemircima na video igrici, a slina bi mu taktički curila niz kariranu košulju stvarajući tako efekt istraživača svemirskih dubina

Dok bi ga Majda pitala što izvodi u položaju purećeg vrata Veljko bi naznačio pokazujući prstom prema glasnicama, time bi sugerirao da ne može s njom razgovarati jer nema napravicu za simuliranje glasa. Sa takvim postupcima Veljko je priželjkivao da će mu se ostvarit neka intuitivna spoznaja o cijelome kozmosu i sigurno bi ga neke sile mogle poučiti kako kreirati svoje stvaralaštvo.

Jednog jutra Veljko je uzeo ključeve sa zida podrumskih prostorija gdje se inače nalazilo i spremište za bicikle. Otključao je šifru na pony biciklu i skinuo je oba dva kotača ključem broj 17. Provjeravao je da li su gume napumpane malo jačim stiskom ruke.

Da, sve je bilo dobro i ispravno. Uzeo je i ostali pribor od raznovrsnih matica, šarafa, šiljastih metalnih šipki, čekića, pile, brusnog papira i dvije osovine na koje bi se pričvrstili kotači.

Fotelja je sada bila spremna za rekonstruiranje, prošla su ni manje ni više 3 sata. Kada je cijeli posao bio gotov, Veljko se sa osmijehom na licu vozio na fotelji sa kotačima i istovremeno uvježbavao stil Stewena Howkinga držeći nakrivljenu glavu na desnom ramenu. Odlučio je njegov život posvetiti sebi a svoj život njemu.

Da bi doživljaj Stewena Hawkinga bio potpuniji Veljko je sa svojom ušteđevinom  otišao na oralnu kirurgiju da mu odstrane glasnice i umjesto njih ugrade modulator koji bi bio dobra zamjena za iste. Takva ideja liječnicima se baš pretjerano i nije svidjela. Pokušavao je u više bolnica, ali bezuspješno. Veljko je bio potresen i razočaran. Nitko mu nije želio pomoći.

Odbačen i sam u svijetu bez ljubavi, prijateljstva, razumijevanja, život Veljka Brižnjaka pretvoren je u ptičje govno. Sav trud oko izrade Hawkinobil kolica bio je uzaludan.

Veljko je sjedio na klupi u malenome parku, bilo je oko tri sata popodne. Na pamet su mu padale razne ideje. Čak je razmišljao i o samoubojstvu samo da se makne sa ovoga svijeta, to će biti zaključno poglavlje njegovog oporučnog životopisa.

Način na koji će umrijeti pomno je isplanirao. Sjedit će na klupi jako dugo u noć dok se ne smrzne ili dok ga neki ubojica koji bi noću lutao ulicama i radio krvoproliće ne ubije.

Bio je to jedan od toplijih proljetnih dana, samo je pokoji dašak vjetra lagano pirkao po granama u parku. Veljko je sjedio, a nagnuta glava bila je zabačena na desnu stranu. Veljko još nije imao pojašnjenje da li je ispravno držati na lijevoj ili desnoj strani. Bit svega bila je da okonča od ubojičinog bodeža ili brzog hica iz pištolja. Osjećao je da su to njegova zadnja iskustva na klupi. Znao je ako tako umre da će time umrijeti znanost i da će njegova smrt biti osveta cijelom čovječanstvu koje će ostati zarobljeno u dvadesetom stoljeću. Da bi efekt osvete bio još veći, Veljkov srednjak je bio namješten jer smrt kasnije ne pita kakav ti je bio naum i položaj tijela bio ti sa ispruženim srednjakom ili bez njega.

Sjedio je tako par sati spuštala se blaga proljetna noć, Veljko je bio duboko u mislima i vrtio film u glavi kako je život jedna velika laž.

Po pošljunčenoj stazi koja je vodila prema Kaptolu približavala se neka prilika koja bi mislio bi Veljko mogla biti dobra neprilika za njega.

Evo ga to je to, još nekoliko koraka a onda slijedi masakr.

Spreman sam, neka sudba učini svoje, što mora biti mora.

Prilika u mantilu približavala se sve bliže dok je Veljko žmirkao vrteći dio svojega života i svoj put u nepoznato.

Zamišljao je kako ga prvi jutarnji prolaznik nalazi ubijenog i kako cijeli grad prepričava događaj o čovjeku koji je svojoj sudbini pokazao srednji prsti i bio dostojanstveno ubijen. Možda će park u kojem je sjedio i bio na smrt ubijen glasiti po njegovoj hrabrosti i po njegovom imenu: «Trg Veljka Brižnjaka».

Kad umrem Majda će znat koga je imala i što je imala, a onda će već bit kasno, mene više neće bit, iza mene će ostati moje stvaralaštvo, moj san i sve što uvijek na ovome svijetu i ostane kad netko umre.

Veljko je proškiljio kroz zamagljene trepavice i onako skvrčen na klupi vidio nešto što nije baš očekivao. Policajac koji je bio odjeven u policijski mantil pristupio je službeno

„ Dobro veće molim vašu osobnu iskaznicu“, zipkajući svoje tijelo sa peta na prste oba dvije noge kao da vježba za balet.

Od pripreme na smrt smrzavanjem ili ubojstvom od strane psihopata koji ubija na sve što naiđe ostao je samo policajac koji će ga najvjerojatnije privesti zbog toga što je kod kuće ostavio osobnu iskaznicu ili što liči na egzibicionista koji čeka da svoje spolovilo izvjetri pred nekom gospođom.

Park u kojem je sjedio bio je na glasu kao terminal prostitucije, narkomanije, pederluka i svih nepodopština, a Veljko je bio idealna prilika da se ispita što je radio u ponoć skvrčen na klupi ispod ulične lampe koja se baš slučajno ugasila dok je sijedio na klupu.

Vozeći se u dobro zaštićenome policijskome vozilu prema policijskoj stanici objašnjavao je kako je baš on trebao bit žrtva nasilja, da je trebao bit ubijen ili smrznut. Policajci su se cijelim putem cerekali i dvoumili slušajući Veljka, dali otići do policijske stanice ili da samo produže prema bolnici. Na kraju je završio ipak u stanici jer je to bilo bliže nego noću kružiti gradom jel tko zna na kakve se sve kriminalce može naići u gluho doba noći.

Veljko je slatko zaspao u vožnji policijskih kola, bio je umoran, iscrpljen i gladan.

Cijele noći bio je preispitivan u policijskoj postaji, tko je i što je. Jedino što je imao kod sebe bio je pokazna iskaznica za gradski promet u koju je podmetnuo sliku Howkinga. Policijski službenici su došli do zaključka da više nisu mjerodavni držati osumnjičenika u prostorijama policijske postaje pa su stoga Veljka pustili na slobodu.

Čekao je jutarnji tramvaj mrzeći ubojicu što ga nije ubio, mrzeći i sebe jer mu je sve propalo, posranije se nikada nije osjećao.

Grad je bio sumoran, spremalo se nevrijeme, tramvaja još nema, kao da je u zemlju propao, Čitavog izgladnjelog, neispavanog i bijesnog oprao je jutarnji pljusak koji se prolomio odjednom iz neba.

„Još si se i ti gaduro okomila na mene“ gledao je Veljko prema nebu i urlao. „O Bože ako te ima vrati me na pravi put da budem onaj koji stvarno jesam.“ Pljusak je držao tempo kao i Veljko koji je držao monolog obraćajući se svemirskim dubinama.

Otključavši vrata stana prvo što je vidio u hodniku bila je Majda koja ga je u nevjerici prekorila svojim značajnim pogledom koji bi često koristila u prilikama dok bi Veljko napravio neki nestašluk a takvih je bilo podosta.

„Pa gdje si ti dosada, cijelu sam noć probdjela nisam ni oka sklopila, zovem  Vinka i suseda Stanka, niko nema pojma. Pa kaj je s tobom, gutam te tvoje pizdarije i nadam se cijelo vrijeme da buš nekad došel k sebi, da buš gospon čovek, a daj se pogle, na kaj ličiš, na mokrog majmuna. A kaj je ovo?“

 Majda baci pogled u kut gdje je stajao Howkinobil.

„Od jedinog poštenog naslonjača ti napraviš paraplegičarska kolica, pa ko je to još videl ljudi moji da neko od namještaja radi aute. I kaj ti  imaš na sve ovo reći?“

Sa Veljka je kapala voda. Stajao je na vratima poput posljednjeg zombija kojeg je King izgubio iz priče. Samo je žmirkao ne govoreći ništa, odlučio se braniti šutnjom.

„I jer buš kaj rekel“, pitala je Majda naslonjena na ormar u zelenoj spavačici. Veljko je šutio još neko vrijeme i onda na posljetku samo tiho promucao: „Majda sku- skuhaš mi kavicu, jednu kratku“.

„Ma skuham ti ja jednu kratku po toj tvojoj tintari, već mi je zbilja dosta biti tvoja dadilja, naučen si da ti sve tvoja Majda servira, e pa sad više nebu, od sad si sve sam radiš, čistiš, kuhaš, spremaš a i kavicu si sam skuhaj jednu malu kratku“, podrugljivo će Majda.

„Ti mene uopće ne razumiješ, ne razumiješ cijeli moj život, ne razumiješ moj smisao moju usmjerenost prema spoznajama, ja sam taj koji će promijeniti svijet koji će unijeti nešto novo u njega i pretočiti svoj smisao u njega. Zato sam i dao izraditi kolica, a ti to ne cijeniš, to je rad mojih ruku i moje želje da mi to bude početak  novog života. Svi vi mi kvarite planove i gušite moje snove običnim jadnim životima ti i navodni prijatelji koji su me ostavili na cjedilu kada sam se trebao prijaviti na natječaj za domara“.

Majda se okrenula i zaputila prema sobi rekavši da mu je pametnije otići po uputnicu za pomoć jer ona mu tu više ne može pomoć, a i da može više ne želi. Veljko je bio ljut, osjećao je da će izgorjeti od bijesa, sjeo je na Howking stolac vozeći se jedno vrijeme gore dolje po sobi. Mokro rublje koje je nosio na sebi zamijenio je pamučnom trenerkom.

„Veljko Veljko koji si ti nepodojeni magarac, svi ti se rugaju a ti još ne znaš tko si i kakva snaga leži u tebi.“

Nakon laganog skromnog  doručka Veljko je legao na krevet da malo odrijema. Prošlo je neko vrijeme ali previše je bio uznemiren da bi zaspao u vrtlogu lošeg filma. Majda mu se sve više gadila zamišljajući je kao jedan veliki madež na njegovom srcu, i samo smetnja da uspije u vlastitim spoznajama.

Koliko je potrebno hrabrosti da raskineš sa ženom koja te više ne voli i podsjeća na gospođu Pavlek, njezinu majku, stare gnjaveži, babe koja umišlja da je u cvijetu mladosti sa najboljim godinama koje slijede.

Nakon kraćeg drijema vozeći se Howkimobilom po dnevnom boravku pokušavao je  shvatiti svoj identitet. Tko je Veljko Brižnjak, gonič ili vladar svog alter ega. Misli su mu poput stampeda tutnjale kroz glavu. Bez posla, fizički bez žene osjetio je potrebu  skuhat si jaču kavu i na miru je popiti.

Kada Majda bude tražila svađu opet će pokazati na svoj vrat pod izgovorom da nema modulator glasa i na taj način će je se riješit.

Majda je krenula na posao, čulo se to po konjskome tapkanju njezinih potpetica u hodniku. Sa odlaskom Majde na posao bili su svakodnevno  upoznati stanari iz stubišta i obližnjih zgrada.

Radila je u kiosku u centru grada kao prodavačica novina i ostalih đinđura, cijenila je svoj posao i uvijek bi govorila kako treba poštivat sebe i posao koji radiš, da je u današnje vrijeme teško živjet i kako mnogi ljudi nemaju ni za kruh. Tako je  opravdavala svoje truljenje u kak' ti radnoj organizaciji u kojoj se nemreš ni pošteno posrat. Takve prozirne priče o zapošljavanju bi vjerojatno  prepričavali i očevi mladih zanatlija koji će se prisjećat riječi njihovih otaca i s time spoznat cijeli smisao zapošljavanja.

Veljko je pristavio vodu u malenome lončiću u kojem je prethodno već stavio šećera, sjeo u Howkinobil i čekajući da voda zavri zaspao.

Odjevena u kućni izlizani ogrtač zelene boje, izgledala je poput nekog neobičnog nakrivljenog stabla nego li na jadnu staricu.

Sjeda kosa nalikovala je frizuri klipa kukuruza raščupanoj izraslini na glavi. Gospođa Rušec bila je grbava starica sa polu-sijedim brčićima. Naborano pitomo lice odavalo je prijateljski raspoloženu osobu kojoj bi i zveckanje ključeva privuklo pažnju a samim time i potrebu za dijalog sa strancem.

Starica od nekih 80 godina nije imala puno prijatelja, tj. nije ih uopće imala.

Živjela je sama zatvorena u svoj svijet, u svome malenome podrumu nekih tridesetak kvadrata sa starim namještajem, peći na drva, ormar prenatrpan raznovrsnim stvarima i razno raznim nepotrebnim potrepštinama koje postaju stvar percepcije, potrebno od nepotrebnog.

Živjela je od sirotinjske socijalne pomoći koja joj je jedva bila dovoljna za preživljavanje.

Znala je da dim koji je bio sve gušći dolazi sa gornjih katova zgrade. Nije joj dugo trebalo da posumnja na požar: „Susjed Juriček mada puši tri kutije dnevno nemre napravit tak puno dima“, pomislila je.

Nije imala telefon, ali glasnice su je dobro služile još iz mladenačkih pokušaja da postane operna pjevačica pa se u par navrata i okušala na nekoliko audicija.

 „Požar,.. požar“, iz petnih žila se propinjala na malen prozorčić u prizemlju. „Tu gori, tu gori, vatrogasci brzo sim!“

Stanari zgrade Domobranske 25 u kojoj je buktio požar na petome katu stajali su na travnjaku dječjeg igrališta i gledali buktinju dok im je vatrena predstava mijenjala raspored popodnevnog odmora. Svi su bili vani i gledali kako stan „Brižnjak“ nestaje u vatrenoj stihiji.

Dok su vatrogasci došli više nije bilo spasa, stan u kojem je spavao Veljko izgorio je do kraja. Veljko se  nekim čudom spasio. Ovaj put se vozio u vatrogasnom vozilu, a tek je iz policijskih nedavno izašao.

Vatra je uspješno obavila svoj posao, a vatrogasci su ispunili svoju dnevnicu poškropivši pročelje zgrade i zaštitili druge stanare da požar ne prigrli i njihove stanove.

Stanu Brižnjak nije bilo spasa, sve je otišlo u dim još prije nego li su vatrogasci stigli.

Vozeći se u vatrogasnim kolima samo je šutio dok je držao glavu nakrivljenu prema ramenu puštajući slinu ne bi li na taj način amortizirao „Krizu spaljenog stana srednjih godina“. Kako će Majdi objasniti da su u par minuta ostali bez svega što su godinama stvarali. Kako će objasniti sebi da kolica više nema. Puno pitanja, a tako je malo odgovora.

Veljko je bio zaprimljen na traumatološkoj klinici, a kasnije prebačen na psihijatrijski odjel radi čudne ukočenosti tijela i puštanja sline.

Veljko se predstavio da je Steven Howking, istraživač svemirskih dubina. Psihijatar doktor Vrabec povezao je njegovo ponašanje sa epigenetičkim principima želeći pojasniti da „ljudske sposobnosti idu u paru sa ljudskim nesposobnostima. Na svakom stadijumu razvoja koji osvoji čovjek dobiva neku ljudsku vrlinu, ili njoj suprotnu ljudsku manu. Svaki razvojni stadijum nosi sa sobom određeni konflikt, ili krizu koju vitalni… bla bla bla“.

Veljko je u nekakvoj sumaglici zamjećivao da se kraj njega nalazi osoba u  bijelom mantilu koja nešto priča, ali Veljko ležeći u krevetu zamotan dekom ništa od toga nije uspio da razumije. Život mu se pretvorio u hrpu naslaga pepela. Požar je uništio sve nade da postane istraživač svemirskih dubina. Sva životna ušteđevina otišla je u Howkinobil, a Howkinobil otišao sa pepelom u vjetar.

Postao je pripadnik socijalnih službi bez krova nad glavom.

Smještaj u bolnici mu je bio osiguran na nekoliko dana dok mu se stanje ne popravi.

„ Bog sused“,  oglasi se starica čim je otvorila vrata bolničke sobe, bila je to glavom  bradom i brčićima baka Rušec koja je istoj bolnici imala svoju prijateljicu Jagu Šlibarovu. „Znate kak' mi je žal kaj je bil požar, znala sam da bu se nekaj dogodilo čim me poštar nije zazval i pital kak' ste kaj baka. Ja sam tak vikala da se i sam lucifer zvrnul s fotelje. Sam si mislila da ste zgoreli v jognju. Bila sam tu na drugome katu kod Jage pak sam se furt navrnula čim sam čula da ste i vi tu. Tak mi je drago da vas vidim, dragi bogeg vas je čudom spasil.“

Veljko je samo šutio i ležao već otkočen na krevetu.

Baka Rušec je izvadila iz torbe za plac nagužvanu platnenu maramicu na kojoj su se skupljale stvrdnute nakupine iz nosa izašle još prije par tjedana.

Obrisala je njome znojno  čelo kao da se ništa nije dogodilo i dalje stajavši na vratima čekala da Veljko nešto odgovori.

Trudio se  apsorbirat viđeni događaj.

Baka Rušec nastavi:

„ Znate dok sam vam i ja bila mlada mojima se isto desila tragedija. U požaru im je sve zgorelo tak sam  skoro bez joka ostala sama, zato vas i razmem. Vi ste gospon Veljko drag čovek i zbilja mi vas je žal da čovek ostane bez ičega kaj si je celi život privređival. Moji furt ni pesu nisu ni kosti mogli dati. Nikaj nisam imala, pak mi je Šlibarova Jaga pomagala kaj je sada tu gori na drugome katu. Ostala sam jadna sirota bez ikoga. Inače u poverenju da vam nekaj povem, ali najte se srditi, ona vaša žena Mara“

„Majda“, ispravi je Veljko.

„Da, da Majda mislim, kak da vam velim ta žena mi se nekak' čini da vas ne poštiva. E sada furt moram iti, idem si na Dolec kupiti domaća jaja znate niti po kunu.“

Potiho reče baka Rušec zatvorivši za sobom vrata od sobe i nestane. Veljko je zaklopio oči, misli su mu bile daleko u djetinjstvu.

Sa svojih šesnaest godina počeo je istraživati svijet odraslih. Najviše je volio promatrati neobične ljude između trideset i pedeset godina što bi uključivalo obične pijance, slikare pijance i ležeće pijance. Slikari pijanci su se isticali po tome što nisu imali veze sa slikarstvom, ali su imali neuredne brade i oblačeći hipstersku odjeću. Sa time bi se prezentirali kao važni pametni ljudi koji se žestoko i nekonvencionalno bave sobom. Klincima subkulturnjacima bi prodavali maglu, pričali o anarhizmu koji ni lažni slikari ni lažni klinci ne razumiju. Šesnaestogodišnji Veljko je pao na patku. Bio je zadivljen slušajući slikarske đuboks pripovijetke na pive. „Plati pivu i dobit ćeš priču“.

Bilo se zabavno sprdat sa klasičnim životima drugih ljudi koji su bili zaposleni, imali svoju obitelj, odijevali se kao obični ljudi, slušali zabavnu glazbu i biti anarhist koji kraj čumurnih pijandura na drvenim klupama i jeftinim kafićima dočekuje svojih dvadeset šest godina. Djetinjstvo prepuno nedogađanja i prepuno čudaka, raznovrsnih frikova sumornih lica, jeftinih vina i hladnih vlažnih parkovskih drvenih klupa.

A onda klik nagli zaokret, sve se mijenja, Veljko se ženi ženom koja radi na glavnom trgu Josipa Bana Jelačića i prodaje odvažno novine. Vrti Veljko film u glavi. Razmišlja o Majdi i o tome kako su se upoznali. Sjeća se jedne subote navečer. Bio je u izlasku sa svoja dva prijatelja Mirušić Vinkom i Zoranom Šalićem. Nakon što su popili popriličnu količinu alkoholnih pića od piva, rakije, vina do nađenog šampanjca na nekom zidiću. Krenuli su  pješice prema Opatovini gdje se trebao pojavit još netko.

Inače skoro uvijek se netko pojavljuje dok netko nekoga čeka. Taj netko se nije pojavio. Imali su dogovor sa nekim djevojkama koje su upoznali preko Facebooka, ali njih nije bilo.

Dok su prolazili kroz trg Veljku je iznenada pozlilo od velike količine alkohola i želučani teret se počeo iskipavati sam od sebe pred dežurnim kioskom u kojemu je radile Majda. Nezaustavljiva gusta tečnost sukljala je iz Veljkovih usta šireći tako neugodne mirise. Poprskana trenirka i tenisice Veljkovim mlazom, slučajnom prolazniku se baš i nije previše dopalo. Nakon nekoliko trenutaka Veljko je bio vlasnik natečenog lica sa masnicama ispod oba oka dok su Zoran i Vinko su sve to promatrali iz sigurne daljine.

Majda je izjurila iz kioska i stala između Veljka i tabatelja kao tampon zona: „Ma kak te ni sram prepredenjak jedan, ti hurmasta svinja takve svinjarije delati, marš, sad ti bum policiju zvala!“

„Ne, ne policiju“, jedva pijanim tonom progovara Veljko misleći da se tad djevojka obraća njemu, a ne ljutom tridesetogodišnjaku od kojeg je dobio batine. Kad se malo pribrao vidio je da se nalazi u kiosku na pomoćnome stoliću i ženu koja mu pruža flaširanu plastičnu bocu mineralne vode. Od silnoga šoka Veljko je zaboravio gutat, nije mogao ni gutljaj mineralne vode spremit u sebe nego je po sistemu purećeg vrata glavu zabacio na majdino krilo koja je sjedila kraj njega i poput malog djeteta puštao slinu po Majdinoj haljini. Nije dugo tako sjedio jer ga je Majda zbacila sa sebe. Na neki čudan i nejasan način postao joj je čak i  drag onako sa ukočenom glavom i tabletićem prebačenim preko lijevog čela, poput bebe gusara. Kako mazohizam nema granica desilo se vjenčanje Majde i Veljka. Vjenčanje je bilo skromno, kum, kuma, nešto rodbine i romski rock  latino klasik band.

Regresije na stres koji mu se uvukao u kožu bio je sve češće, izgledalo je poput epileptičnih napada tako da je više puta Majda palila auto da bi odvela Veljka na hitnu misleći da mu se pogoršalo. Radilo se o takozvanom posttraumatskom stresu od kojeg bi se Veljko u nelagodnim situacijama zgrčio, zabacio glavu u pozu pureći vrat dok bi se slina nezaustavljivo cijedila po odjeći.

Godinu dana kasnije Veljko je odlučio postat veliki znanstvenik imajući u sebi nadobudnu želju da otkrije tajnu kozmosa i tako pronađe smisao njegovog postojanja. Kako se činilo stvari nisu išle redoslijedom kako si je zamišljao nego su se još pogoršavale ulazeći u sve veće probleme.

Poslove koje bi radio bili su kontradiktorni sa željama koje je imao, radio je na poslovima raznosača reklama po poštanskim sandučićima, farbao kante za smeće u Čistoći i bio skladištar građevinskog materijala „I have a dream“. 

Znanost kao znanost ga je počela zanimati kada je na televiziji ugledao paraplegičara u kolicima koji je tvrdio da može objasniti poimanje svemira u orahovoj ljusci i da su njegova istraživanja tek početak neke sasvim nama neobjašnjive sile koja nas čini poveznicom sa svemirom.

Bio je to trenutak kada se Veljko fascinirao Stewenom  Howkingom koji se po studiju kretao elektronskim kolicima neopisivom lakoćom bez beda, a tek modulatorima koje bi držao u malenoj torbici i tikovima iza kojih bi vidio svoj duševni odsjaj, čak je bilo i neke morbidne sličnosti, puno morbidne sličnosti.

Otada Veljko gazi u znanstvenim vodama.

„Kako se osjećamo gospon Brižnjak“, obratio se doktor Vrabec Veljku koji je zamišljeno zurio u plafon ne dajući preveliku pažnju upućenome pitanju.

„Slušajte, u svezi vašeg dolaska ovamo dužni smo vas obavijestiti da vaše socijalno osiguranje ne pokriva bolničko liječenje, meni je jako žao, svjestan sam i činjenice da vam se dogodila velika tragedija tj da ste ostali bez doma i bez obitelji, ali služba je služba. Od danas do podne morate napustiti bolnicu ili iz nekih drugih izvora platiti bolničko liječenje“.

Veljko se nije puno premišljao nego se isti trenutak Howkinizirao kao odgovor na Vrabecovo pitanje. Bolnički domar i bolnički brat uspješno su Veljka iskrcali u obližnji park onemogućivši mu tako bolnički ručak.

Još neko vrijeme ležao je zgrčen na travnjaku u poklonjenoj pidžami i mislio si ovaj put što ga je to snašlo.

Sada je nastupila faza u kojoj se čovjek može uspoređivati sa drekom na cesti kojeg je netko nemilosrdno izbacio iz sebe. Državni aparat su crijeva koja te trpe, probavljaju, a onda te poseru jer više nisi zanimljiv sustavu iz kojeg dolaziš.

Postaješ jedinka izložena zaobilaženju socijalno društvenih institucija kroz kojih se transformiraš u govno kraj žbunja zgrčen i kao posran nalaziš se opet na početku.

Prva epizoda je počela, nakon podrobnog razmišljanja. Shvatio je da nema kamo otići. Da ode na policiju tražiti utočište ne bi imalo smisla, dali bi mu izgon, a pomisao na njih bila mu je mrska. U prenoćištu za beskućnike nije bilo mjesta a i da ga je bilo morao je predočiti  socijalnu iskaznicu koju je mogao izvaditi jedino sa osobnom iskaznicu koja mu je izgorjela u požaru. Bez ikakve iskaznice i par zgužvanih najlonskih vrećica iz supermarketa nije se mogao svrstati ni u službenu kategoriju beskućnika.

Nije bilo nikakve ideje koja bi pomogla u trenutačnom preživljavanju. Iza želja znanosti koja se protezala u beskonačnost ostala je samo zgrčena kreatura koja svojim oblikom podsjeća na fetus u bolničkoj odori.

Vozeći se u tramvaju nije previše mario na okolni svijet, i dalje je imao osjećaj da potpuno vlada situacijom oko sebe. Pošto ničeg nije imao, nije se ni bojao da nešto ne izgubi, jer izgubiti se više nije imalo ništa. Želio je nastaviti tamo gdje je stao, pronaći ono za što je stvoren, za opet neki novi početak.

Bilo je tri sata popodne, Veljko nije od izgona iz bolnice okusio ništa da barem zavara glad. Čak je pomišljao da se samo prevali preko klupe na kojoj je sjedio praveći se tako da je u nesvijesti kako bi ga hitna što prije odvela na jedan topli bolnički obrok.

Kao što je mislio to je i učinio. Pažljivo je legao pored dječjeg parka da ne zaprlja pidžamu bolnice uz koje je dobio izgon. "I'll be back".

Vrijeme je za povratak. Ispod glave je podmetnuo busen trave da lakše i udobnije dočeka hitnu. 

Zažmirio je lagano zgrčen i čekao da neki pošten nalaznik onesviještenog tijela reagira po principu: „Ak' ležim nek' me hitna odvede kak' treba“

Sirena je bila sve glasnija dok se približavala i sve tiša dok je odlazila kraj klupe gdje je Veljko ležao. Hitna je odhitala na drugo mjesto gdje se neka bogata barunica zgrozila frizurom u ogledalu vrativši se od frizera. U šoku je

prijetila samoubojstvom dok je udobno sjedila na ležaljci, listala modni časopis i ispijala šampanjac.

„Nezahvalnog li života“, pomislio je Veljko dok je naslonjen na obližnju drvenu ogradu promatrao besmislice oko rastezanja sa bogatom ženom koja je htjela biti u centru pažnje. Mediji su poput lešinara očekivali da se bar zagrcne šampanjcem i da barem tako skonča životom ako se skok ne pokaže kao opcija.

Preplavilo ga je gađenje prema bolnicama i liječnicima kojima su samo bili prioriteti bogata gospoda. Hitna je odjurila ostavljajući za sobom samo oblak prašine koji je izgledao poput proizvod velikog prdeža barunice koja se vozila u vozilu hitne pomoći udaljavajući se tako od gomile koja se lagano razilazila.

Zvono gosp. Rušec  zvučalo je poput graktanje ptice koja je prenosila rijetku bolest. Veljko je pozvonio tj. zagraknuo dva puta.

Za malo vremena izmigoljila je staričina glava sa velikom iznenađenju na licu. : „O gosp Veljko pa to ste vi pak ste se vrnuli, tak mi je furt drago kak vas vidim, odite, odite nutra buma vam skuhala čaj od mente, znate za dišne puteve, ja sam navek govorila ko duboko diše na vetru se ne njiše, he he“, kiselo se nasmijala starica.

„Sednite si tu negde, evo tu na krevet, još mi ni došel sused Ratko a rekel mi je da mi bu i tu nogu od stolca popravil. Sad bum se ja vrnula malo si čistim kupaonu“.

Veljko je sjeo na krevet osvrtavši se tako po sobi i misleći šta bi uopće baka Rušec i mogla pospremiti kada je sve ionako izgledalo kao kutak neke velike kartonske kutije u kojoj su djeca razmještala svoje plastične igračke. Kroz otvorena vrata zahoda mogla se vidjeti zahodska školjka koja nije previše odavala dojam svježine.

Možda je ovo posljednja stanica istraživača svemirskih dubina koji će dočekati smrt na klimavom krevetu, na staričinim koljenima gladan-mrtav. Odlučio je da ipak neće i taj trenutak izgubio svijest.

„Gospon Brižnjak, gospon Brižnjak“, pljuskanjem po licu baka Rušec je dovodila Veljka ka svijesti, Veljko je samo žmirnuo očima poput drvenog lutka i bio vraćen ponovno u život. Nekoliko trenutaka kasnije sjedio je za stolom i jeo grah sa repom. Bio mu je to najukusniji obrok kojeg je ikada jeo.

„Žao mi je što nisam prozborio ni riječi sa vama, od srca vam hvala, bio sam toliko gladan da ste mi se i vi vrzmali čak po glavi kao obrok, oprostite“.

Zahvaljivao se Veljko još neko vrijeme dok je odsrkao i zadnji komadić repe sa drvene žlice koju je baka Rušec spremala na zid poput trofeja nakon svakog obroka.

„Ma kaj bi se zahvaljivali, još ste moj sused makar vam je sve zgorelo gori na katu“, pokazujući baka prstom prema stropu a drugom kažiprstom tapkala po nosu kao da nekog utišava. „Vaša žena Majda se doselila sa nekim čovekom  koji je platil uređenje, tiho je govorila, sve su novo postavili, nove zidove, vrata sve. Ja vam velim to vam je kurva.., kuuurva“.

Odjednom  u bijesu  odskoči sa drvene klupice par metara do prozora, a opet u tišini poput morbidne atletičarke u neobičnim disciplinama.

U tom trenutku Veljko je ostao prestravljen jer scena je više nalikovala filmovima o egzorcizmu, dok bi malena ili slabašna bića letala po prostoru.

Sve to mora da je od gladi i silne iscrpljenosti uvjeravao je sam sebe. Imam halucinacije ili starica ima nadnaravne sposobnosti.

Već dulje vrijeme regresija «Pureći vrat» se nije pojavljivala, kao da je nekim čudom nestalo grčenje i puštanje sline, Veljko je shvatio da ga je život odnio dalje do neke nove točke u kojoj mu se promijenila čitava percepcija stvarnosti i straha od crnih krila egzistencije. Čak je i nestala potreba za istraživačem svemirskih dubina, od kada se probudio iz nesvijesti i pojeo grah sa repom.

Kao da je shvatio da jednim  običnim životom može biti zadovoljan mada je sve izgubio. Da li je to bila vudu igra bake Rušec ili se nešto u njemu prelomilo ne zna se ali nije ni bitno. Nije ga bilo briga što će biti sa Majdom, ionako je nije ni podnosio, nju ni njezinu majku, nije ga bilo briga da postane Stewen Howking.

Za prijatelje nije mario kada ih nije ni imao, bio je potpuno bezbrižan.

Baka Rušec mu je na odlasku dala litru rakije da ode u miru.

Bilo je tri sata popodne, Veljko je čekao u redu za socijalnu iskaznicu dok mu se kapljica sline slijevala niz bradu.

                                                                                                                 Darko Orehovec