Juho od paradžiko
Ljeto je, došlo je vrijeme godišnjih odmora, napokon.
Smjestio sam se u apartmanu u jednome malenome dalmatinskom mjestu, privatnom smještaju, u velikoj kući na dvije etaže koja je bila u vlasništvu jedne starije gospođe. Gornji kat, namijenjen za iznajmljivanje, sastoji se od četiri sobe i jedne velike zajedničke kuhinje. U jednoj sobi smjestili su se Poljaci, mladi bračni par bez djece, došli su isti dan kao i ja.
Ti tečni Poljaci koji pričaju tečno poljski da ih ništa ne razumiješ danas nešto lupaju loncima i ostalim posuđem u zajedničkoj kuhinji koju dijelimo.
Odjednom nastaje muk. Ne mogu sa sigurnošću reći osluškuju li to Poljaci pred vratima moje sobe ili su se povukli u svoju sobu i čekaju da uskuha ručak kojeg su pristavili prije mene. Namjerno.
«Počeo je hladni rat, vjerojatno je to ono što traže pa će to i dobiti», rekao mi je suvisli glas u glavi.
A hladni rat može početi u slučaju ako se ne poštuju odredbe koje imam zapisane u rokovniku prije nego li sam se otisnuo iz Zagreba na more. Sastoji se od tri točke:
1. Nitko od ljudi s kojima dijelim zajedničku kuhinju si neće dozvoljavati da ne opere suđe nego ga samo malo poplahnut štedeći tako uvozni deterdžent (kojeg je potrebno usipat pola litre za jedno pranje, dok je našeg starog dobrog Čarlija dovoljno stavit kap, pa da vide kako se pjeni)
2. Dok se kuha hrana nema je nitko pravo micati da bi podmuklo ubacio svoje plutajuće paradajze - osim ruke koja ju je stavila da se kuha.
3. Suđe koje isto tako zajednički dijelimo ne smije se neovlašteno unositi u svoje sobe ograničujući tako kulinarske aktivnosti koje su otežane bez sredstva za rad (zamislite građevinarca koji zidarsku žlicu odnosi doma nakon radnog vremena)
A četvrtu sam točku uvrstio naknadno, poučen iskustvima koja su uslijedila nakon pisanja ove točke:
4. Krađa iz frižidera koji je po posjedovnoj dozvoli naš, posebno je težak oblik uskraćivanja prehrambenih prava.
Na ovu točku treba obratiti posebnu pozornost, pošto je ona naknadno dodana ne znajući da će dotični frižider vlasnici k'o za vraga staviti u hodnik gdje se nalazi i kuhinja.
E da usput nešto sam zaboravio, nismo mi tu sami u kući postoji tu i Slovenac koji je tu kao treći element. Sumnjiv je taj lik, živi vrata preko puta naše sobe, nikada se ne pozdravlja sa nikim, vjerojatno se pravi važan što posjeduje pozamašan broj djece za koje je upitno jesu li uopće njegova. Vjerojatno je sada faca i u Sloveniji jer povećava natalitet za oko četrdeset posto sa svoje četvero djece, barem sam ih toliko prebrojao. Čekaj, što ako ih je dvoje a on ih špiglima duplicira na zidove hodnika pod dobrim kutom pa stvara dojam da je Slovenaca jako puno na katu; uvještio se varajući slovensku vladu radi ostvarivanja prava na dječje doplatke. No, ovdje se budala nasukao, jer mora plaćati smještaj i za djecu iz zrcala. Možda je to samo slovenski hologram koji projicira na meni još neobjašnjiv način, ali nadam se da će doći trenutak kad ću svojom rukom pokušati proći kroz taj hologram. A, da možda čak ne iznajmljuje domaću hrvatsku djecu koju zlostavlja da uče slovenski jezik. Možda ga još uče pretvarajući ih tako u prave Slovence! Tko zna čija su to djeca i koliko ih je, vidim da uz njega idu dva dječaka pa drugi dan dvije djevojčice. Gad pokvareni pa on ih oblači u djevojčice ako su muška djeca ili obratno. Ništa proučavat ću ih malo par dana pa onda vidjeti kako i što dalje.
Prije spavanja kopkale bi me misli o ljudskom nepoštenju. Ležao bi u mračnoj sobi štedeći ljudima električnu energiju. Mislio bi o tome koliko sam potrošio struje, vode, pazio na sirovine koje su za recikliranje. Bio sam možda malo više ekološki osviješten nego što bi to netko poželio da i sam bude... Prirodnih resursa je sve manje, a netko se samo razbacuje našom energijom, pogotovo stranci koji dolaze ljetovat u našu zemlju pa ih nije briga ni za što.
Dani ljetovanja su prolazili u nekome čudnome miru, znam da je sezona godišnjih odmora, ali da je baš tolika tišina, e to je već bilo previše. Odlučio sam izmamit mladi bračni par Poljaka iz sobe, da se samo uvjerim da obitavaju u apartmanu i da nisu pobjegli ne plativši sobu.
Prošlo je već tri dana ljetovanja, svoje dane bi provodio hraneći ptice sa prozora sobe sa starim kruhom kojeg bi dodijelio pticama za užinu. Navečer bi sjedio u kuhinji i promatrao svjetla koja bi se u prorezu između poda i donjeg djela vrata gasila dok bi Poljaci i Slovenci išli na spavanje, tako sam bio siguran da struja neće biti uključena do svitanja.
Četvrtu noć sam probdio cijelu pošto se svijetlo u sobi Poljaka nije gasilo do jutra.
Obuzela me panika i misao što čovjek u takvim trenucima može najbolje napraviti da spriječi daljnji tijek trošenja električne energije.
Nakon promućurnog razmišljanja našao sam adekvatno rješenje upravo za takve krizne situacije, a za krizne situacije postoje krizne intervencije.
Morao sam Poljake izvući van iz sobe pod svaku cijenu, što ako im se nešto dogodilo,recimo da su zaspali u snu i zaboravili disat ili su bili dio strujnog kruga nekim čudom.
Morao sam to pod hitno provjerit.
Započeo sam dijalog sa samim sobom pretvarajući se da sam Poljak, postavljajući si pitanja na koja sam opet sam odgovarao, naravno na Češki pošto su mi nekako riječi bile milozvučnije i tečnije za razliku od poljskog i barem su meni djelovale da su razumljivije.
Složio sam cijelu shemu, pravit ću se da sam neki Poljski rođak kojem se pokvario gumeni čamac i da se brine da se ne utopi u moru pa traži pomoć.
Ako se nitko ne oglasi na vapaje očajnog Poljaka, znači da ih je snašla crna sudba.
- Gumičko na šlafičko sze zbušički, pomagaj, pomagaj. Vsem v Hrvaški i ne znaje plivački nji ne znaje uhvatički zrak u morički bez gumeničke. Tražim poljsko rodbičko ja znala da su v sobičko – simulirao sam glas očajnog Poljaka.
- Mislim da su u sobi pa kad čuju naš razgovor sigurno će se smilit nad vašim problemima nedostatnih preživljavačkih sposobnosti na našem moru – dodao sam vlastitim glasom.
Razgovarao sam cijelo vrijeme sam sa sobom motreći na vrata.Očekivao sam svaki čas da će se vrata otvoriti i izaći sretan poljak živ i zdrav, nadajući se da će vidjet svog sunarodnjaka kojemu se pokvario gumeni čamac.Nitko se nije pojavljivao, sada mi više nije bilo svejedno pa sam još izvukao jednog aduta iz rukava. Bili su to plutajući paradajzi na koje su jako emocionalno vezani a pogotovo dok se kuhaju, bolje da te nema ako ih i pogledaš dok se kuhaju u dubokom loncu.
- Tko to ostavičko u lonički paradžičko, to ja sprobal i spremički u želučko svojo - rekao sam na sav glas ali iz sobe i dalje nitko nije izlazio.
Operacija Jazavac kako sam je nazvao nije urodila plodom.
Sada slijedi akcija spašavanja.
Morao sam se psihički pripremit, duboko sam udahnuo prethodno zatvorivši oči i poput iskusnog ninje poklonio se pred vratima. Podigao sam ruke visoko iznad sebe kao što to iskusni jogiji rade i odmaknuo par koraka dalje da bi dobio veći zalet prije nego što razvalim vrata i spasim tako jadne ljude u nevolji.
Stisnuo sam zube, zaurlao i zajurio se prema vratima. Čuo se samo jak prasak više kao tuup.
Ležao sam na podu krvave glave u jaucima, psujući nedužne poljake možda već mrtve.
Kada sam vidio svoju vlastitu krv to me još više razbjesnilo i dalo mi neku čarobnu snagu kao u filmovima Bruce Leea, gdje glavni akter licka svoju krv sa snažnih malih japanskih prstića.
Prošao sam kažiprstom preko nosnice uputivši značajan pogled još uvijek prema zatvorenim vratima.Polizao sam krv iz svog nosa sa prsta za koju nisam sumnjao da je šmrklja koja je potekla u trenutku pokušaja prolaska kroz vrata.
Drugi pokušaj urodio je plodom dok sam uhvatio kvaku, ispuhao nos i poput čarolije vrata su se sama otvorila
«Oho niti vrata ne zaključavaju, pa gdje je tim ljudima privatnost», pomislio sam...
Našao sam se u malenoj sobici u kojoj nije bilo mrtvih Poljaka osim nespremljenog kreveta i razbacane garderobe koje je bilo i na podu.
Ugasio sam svjetlo koje je gorjelo cijele noći i dio dana u kojem sam se dobro namučio da spasim ljude koji ne gase svjetlo zadobivši tako i lakše ozlijede.
Poljaci su izgleda stisnuli gašćinu.
O ne pomislio sam na najgore i istog trenutka otvorio frižider da provjerim da li nedostaju kakve namirnice koje sam uredno pohranjivao unutra da bi se kasnije s istim takvima prehranjivao. A, bio sam već i pomalo iscrpljen i podosta gladan.
- Pljačka, čista pljačka, pljačka vam materina - promrmljao sam bijesno kroz zube - pa ovdje nedostaje jedna rajčica i ostatak pola maslaca kojeg sam još ujutro mazao na kruh za doručak.
Ovaj put sam bio siguran da su u pitanju bili Slovenci mada mi je za njih bilo neobično da otuđuju rajčice,ali ipak ne mogu stalno Poljaci biti u žarištu događanja. Na moju pomisao na vratima ugledah Poljake koji su se vračali sa kupanja. Mladi bračni par sa prebačenim ručnicima preko ramena koji su mi opet bili sumnjivi. A ha tu smo dakle znači zločinci dolaze na mjesto zločina.
Brzo sam zatvorio vrata frižidera i uskočio u sobu koja je bila otvorena, nadam se da me nisu vidjeli pošto slijedi novi plan.
Dobro sam se pritajio i kroz odškrinuta vrata sam mogao pratiti što se sve zbivalo u kuhinji.
Primijetio sam da se nešto crveni u ruci Poljakinje koja je pričala sa svojim mužem kroz zatvorena vrata sobe, bio je to paradajz crvene boje kojeg je ukrala. Muž se sigurno slatko sladi u sobi sa suznim očima od smijeha dok si maže na kruh polovicu maslaca i to k tome ukradenog i naveliko se časti. Prisjest će mu to cerekanje i taj maslac.
Poljakinja je na trenutak zatvorila oči dok je gulila luk, sigurno je zamišljala kako će hrvatski paradajz lijepo prianjati uz Poljske koje je kupila na njihovoj tržnici i donijela kod nas u Hrvatsku.
«E neće, neka si samo zamišlja, spriječit ću ja to. Spriječit da bilo kakva strana plovila plutaju našim vodama, pa čak i u loncu bilo to paradajz, čamac, brod svejedno.»
Ručak je bio stavljen na plinski štednjak da se kuha, naravno plutajući paradajzi sa nešto malo luka, ne znam ni sam zašto do sada su samo paradajzi plutali.
Slijedeći plan je bilo odmamiti poljakinju iz kuhinje u hodnik u prizemlje. Pretvarat ću se da sam ovaj put sunarodnjakinja koja dolazi iz Poljske i prodaje po Hrvatskoj razne kozmetičke preparate i odjevne predmete.
- Šminkičko, parfemičko za pazuhičko i pizdičko. Robičku za pizdičku, prodavam, prodavam u hodnički u prizmičku dođički iz kuhinjko, ja vas ne namamičko samo pitičko.
Poljakinja je isti čas izjurila po stepenicama u prizemlje. Nisam gubio vrijeme, u ruci sam već imao pripremljen štapić za ražnjiće i bušio u loncu paradajze jedan po jedan, dok se nisu svi našli na dnu lonca.
«E nećete jesti ni moje ni vaše rajčice, jer probušena rajčica vrijedi isto kao i probušena nogometna lopta. Tko se zadnji smije najslađe se smije he he»
Vratio sam se brzo u sobu jer poljakinja se već uspinjala uz stepenice, baš me zanima što si je kupila.
U kuhinji se čuo glasan krik i lonac koji se dosta zvučno kotrljao po hladnim pločicama., Uslijedio je šok sa druge strane vrata, ja sam bio na sigurnome, sa okrenutim ključem u bravi dva puta.
Reakcije na probušene rajčice bila je burna, poljakinja je psovala nešto na poljski što je bilo tako smiješno da sam se u sobi valjao od smijeha i skoro zaboravio na glad.
Zadrijemao sam na krevetu, ne znam točno koliko je vremena prošlo, pretpostavljam negdje dva sata. Bio sam gladan kao bager, još sam neko vrijeme ležao na krevetu i čekao da me potpuna tišina pozove u kuhinju na spremanje popodnevnog ručka.
Juha od gljiva trebala je još samo proključat, kruh je bio narezan a mesni pureći narezak otvoren, ručak je bio skoro pa gotov. Sa vremena na vrijeme sam pogledavao susjednim vratima ne bi li mi iz nekog slovensko poljskog polja prijetila opasnost., Na svu sreću sve je bilo ok, zrak je bio čist. Glava me boljela sve jače od udarca o poljska vrata. Ostavio sam neka se ostatak juhe malo ohladi pa sam malo prilegao u sobi da posložim misli koje su mi kvrckale..
Kada sam se vratio, poljakinja je osvetnički likovala nad prolivenom juhom koja je otjecala u sifon od sudopera, ostale su samo gljive koje samo što nisu kreketale ko žabe bez vode, onako same u sudoperu.
Kada me ugledala tiho je promrmljala
- Juhičko se zgoričko
- Da primjećujem to i sam, ne treba mi advokat za jušne poslove
Nakon mojih riječi Poljakinja se srušila kao pokošena na hladne kuhinjske pločice praveći se da je mrtva:
Tko zna što je shvatila, možda je mislila da su u hrvatskoj običaji kada se nekome prolije juha da se završava na sudu, zove se advokat i ide se u zatvor. Mislim da je to bila njezina interpretacija.
- Vsem mrtvičko, vsem mrtvičko, govorila je cijelo vrijeme ležeći na podu na leđima raširenih ruku i nogu, glumila je mrtvaca
- Možda u poljskoj imaju takve finte kada neko legne na pod i pravi se mrtav da s time daje protivniku do znanja da priznaje svoj poraz. Ma što god nisam se htio zamarat ideološkim profilima te mlade žene.Ovaj put mi je bilo stalo samo da prizna svoj lopovluk vezan za moj frižider koji i nije moj ali je, ma nije bitno.
Situacija mi je bila pomalo neobična pa sam je pokušao fazom reanimacije vratiti natrag na noge
Čučao sam iznad nje sa štapićem za ražnjić,sa istim štapićem sa kojima sam joj bušio paradajze samo što je ovaj put bila namotana čarapa koji je djelovao poput štapića šećerne vune.
Poljakinja je zadržavala dah dok joj je dio mokre čarape bio zalijepljen za lice sa ne baš nekim spektakularnim mirisom.
- Puštaj vze ne vidko pak sam mrtvička- ustrajala je
- Priznaj da si ukrala maslac iz frižidera i paradajz zajedno
Demonstrativno sam odskočio iz čučećeg položaja, otišao do frižidera, otvorio ga i rukom pokazivao na namirnice koje su bile spremljene unutra.
- Vidiš odavde si sve krala.
Ona je samo mahala glavom i negirala sva moja pitanja. Pojavila se gazdarica koja je čula cijelu halabuku iz prizemlja gdje je i živjela.
- O čemu se tu radi? Pitala je skrštenih ruku pogledavajući u svim smjerovima kuhinje koja je bila u totalnome kršu.
Ispričao sam joj cijelu priču o krađi, plutajućim paradajzima i postojanoj sumnji o poljskoj nevolji.
- Pa vi ste totalno skrenuli, o čemu mi vi to pričate kakve su to budalaštine. O Poljacima spojenima u strujni krug, pa plutajući paradajzi, i o kakvoj krađa iz frižidera je riječ?! Znate ovaj frižider u koji nam vi pokazujete i nije vaš. Mislim da sam bila dovoljno precizna u svojim uputama prvi dan dok ste došli.Ovaj frižider je od gospođe Bracki a vaš je iza kliznih vrata u vašoj sobi koja niste ni otvarali. I ne znam kako bi to gospođa Bracki mogla krasti iz vlastitog friždera.
- Koga vi to sve zaprimate na smještaj, ljude koji misle da se kanta za smeće sama isprazni i vrati natrag. Imate li vi podatke o ovim ljudima, prijavljujete li vi to na naše nadležne organe? – pitao sam gazdaricu.
Gazdarica Mica ništa nije odgovorila, samo je mirno stajala i pokušavala si razjasnit što se to ovdje dogodilo.
Poljakinja je i dalje ležala na podu otvorenih očiju pretpostavljam da više nije bila mrtvička.
- A vi gospođo Bracki, što vi radite na podu , ova kuća nije teatar, niti je bila niti će ikada biti, molim vas dignite se sa poda.
Stajao sam posramljen i poražen,nakon što sam cijelo vrijeme mislio da je to moj frižider a onaj maslac i rajčicu sam pojeo jučer za doručak da bi se tek sada toga sjetio..
Poljakinja se već skoro digla sa poda kad li se na hodniku pojavio slovenac kak ti sasvim slučajno, sada samo sa troje djece.
Što reći, sigurno je njegovo četvrto dijete mamac za peto i to hrvatsko koje bi uskoro moglo postat slovensko ako se nešto ne poduzme.
Djeca i slovenac su skrenuli u svoju sobu kao da se ništa nije dogodilo.
Obećao sam gazdarici da više neće doći do nesporazuma i da ću ubuduće pamtiti gdje se nalazi moj frižider i da neću više krasti iz frižidera gospođe Bracki, sada sam čak i znao kako joj je ime.Btw u biti se ni ne isplati baš toliko biti ekološki osviješten, zbog toga su i nastale sve ove pizdarije.
Dobili smo opomenu od gospođe Mice vlasnice apartmana.a ja i sada već uspravna poljakinja smo si dali ruke kao znak pomirenja.
Poljaci više nisu bili samo poljaci bili su sada to časni poljaci prema kojima sam imao respekt. Prije nego što su odlazili, rekao sam im da od mene mogu uživati potpuno poštovanje kada god se sjete.Bio sam velikodušan i pri pozivu u našu zemlju kada god budu imali vremena. Naravno o svome trošku.
Ja sam pak odlučio odsjesti ovdje još neko vrijeme još malo uživajući hraneći ptice i biti bezbrižan još par dana koliko sam mislio ostat.
Kuhinja je napokon bila slobodna , nisam je više morao dijelit s ikim. Slovenac je ionako nije koristio, hranio se vjerojatno po skupocjenim restoranima. Nisam se više izjedao s nebitnim stvarima, oko toga koliko tko troši struje, naročito noću tako da ne bi više sjedio u hodniku bdijući pratio prorez vrata sada još preostalog slovenca. Posvetio sam se noćnom životu. Gledao sam do kasno tv program, vrtio programe na kojem je skoro na svakome bilo ponešto za pogledat. Zaspao bi kasno oko 22 sata.
Vudu babe
U zadnje vrijeme sam se budio uz hrapave zvukova baba koje bi u nemalome broju sjedile ispod prostora na drvenoj klupi u dubokoj hladovini ispod starog hrasta. Ne znam zašto ih do sada nije bilo.
Zašto hrapave zvukove?, pa zbog toga što su se sve trudile pričat promuklo, sa glasovima kao da umjesto normalnog doručka jedu kuhane turpije koje u sebi sadrže željezo. To ih drži jakima tako da golim rukama preko noći mogu premjestit molove recimo Split-Trogir.
Žalile bi se na svoje muževe koji piju do ludila i do unedogled igraju balote. Tako da bi sve poslove manje-više morale obavljati same.
To najčešće budu uvodne rasprave prije tema o transplantaciji organa, bolesti i smrti tako da je cijelo jutro odjekivalo u morbidnome ozračju.
Teško je bilo ne čuti što je govorila jedna od njih bilo bi to skoro gotovo i nemoguće:
- Moju babu učerali prošli tjedan u bolnicu, treba na neku peraciju za srce. Jadna cile noći mislila pa kako će moja Kate izdržat peraciju. Pitala ja dotura, oće bit ća od peracije, mislim oće izdržat, pogotovo sada kada pije one tablete za tlak, one sa američkim slovima, đava ga odnija ako znadem. Još prije mi je reka da one oslabe srce i da ne garantira ništa, pa neka pitam onoga kako mu ime, kirurga, ee kirurga, ako kaže oče izdržat i ja kažem oče samo nek sve bude u redu. Mate me doveja u tri autobusom, pa posli iša leć. E Mate Mate, e baba baba.
Jadna ti sam već su joj prije par godina odrezali dvi noge, prominili sve organe šta se dalo prominit i et ti đavla sada još i srce“
Pita druga po imenu Joka
“A Lare moja, pa ća je samo srce neprominjeno“
Na to će Lare: „Ee boga mi ako ni tako, kunem ti se u svetoga Stipu.“
Par puta je lupila šakom o prsa , uvjeravavši i sebe još više u svoju teoriju.
Pita treća Stiparička, tako su je bar zvale ove ostale: E Lare Lare, i ća onda bi?
Ništa, zvala ja sina Matu kući iz govornice, nek donese nešto za ist, ja nemerem ostavit babu Kate samu u bolnici. Čovik triba ist nemere živit od zraka. Bila ja to u utorak pa mi rekla sestra u bolnici neka idem ća, bilo je tri uri, dvi ili tri ne ne tri je bilo kad su posjete završile. Posli zvala Matu neka me skupi.
Babi pripovjedačici poteku suze pa ih poče brisat zgužvanom maramici koja je arhivirana iz davnih vremena.
Znatiželjna Joka je počne dalje ispitivati:
Lare i kako ti baba jer ća bolje nakon operacije?
Ma kaki bolje Joko moja, pobigla je u sridu iz bolnice, reće i vrisne u plač.
Shvatio sam da je to verbalno- osjetilna naricateljica koja je profesionalno plakala na pogrebima pogotovo uz distorzičnu mimiku vrteći glavom s pogledom u nebo a da joj istovremeno klecaju noge. Vjerujem da je to radila još bolje za novac kad bi netko umro.Možda je i socijalno time pokrivala? Tko zna sve mi je to više ličilo na film „ Voodo game“.
„ Kako pobigla“, oglasi se i treća, najmanja od svih koja je cijelo vrijeme samo slušala i nije ništa govorila. Valjda je bila toliko mala da joj nisu ni morali dat neko ime.
„ Ma ni moguće da ti Kate pobigla, bože mi prosti, pa žena fuziju imala u nosu i one paketere, ja znam da time nemereš bižat. Znam to kad sam i ja dok sam vadila žuč imala te paketere. Vidila na svoje oći.
„Ma ženska glavo kakvi paketeri, s tim bi još čovik moga bižat, pa stara Kate ni noge imela, neko je nju sigurno ukra iz bolnice.
Ajme meni gospe moja, ki bi moju Kate ukra, ki bi je đava nosa po svitu, pa baba ni imela šolte pri sebi, bila je ka robot oglasi se Lare.
Rasprave su trajale još neko vrijeme, svaka od njih je htjela razotkrit misterij babina nestanka. Kada su se umorile već oko podne je klupa bila prazna.
Slijedeće jutro umjesto ptica probudile su me crne vudu babe,
Naravno uslijedio je morbidni nastavak jučerašnje debate o pobjegloj starici bez nogu.
Sve su zauzele pozicije na klupi od najveće prema najmanjoj.Zasjedanje je počelo.
„ Ča je bilo sa babom, jesi bila na policiji Lare“ upita prvo najmanja skrštenih ruku očekujući nastavak Larine priće.
Baba Lara je samo šutke sjedila pognute glave, djelovala je posramljeno tako da nije odgovarala na pitanje najmanje babe kojoj nisam znao ime.
Bila je uporna: Lare si dobro, kakva te nevolja zadesi ženo božja reci nam jer ti se vratila Kate.
„ Mare i Kate di su da se vrate..“ počne Stiparićka tiho pjevušit misleći da je nitko ne čuje dok su sve uši bile uprte u babu Laru očekujući događaje o odbjegloj babi.
„Ajde đava te odnija više prekini“ sikne Joka tako da se Stiparička isti čas od straha uhvati lijevom rukom za srce a desnom za ćošak klupe kao što to i inače automatski radi u nekim opasnim situacijama i počne simulirat da je skoro pala sa klupe.
„ Čujte“ ponovno se oglasi Joka, Kada je moja baba bila živa, nju su nosili do bolnice na kontrolu pedeset kilometara na plećima. Bogami, nosio ju je moj Vinko koji je umra, a umra je kad je previše pija. Rekla sam ja njemu, e moj Vinko, nije ti život mačje pero da se njime ogrneš. A on ti meni na to da je moja baba njemu grbu učinila jer ju je stalno nosa na kontrole u bolnicu gori- doli, gori doli. Baba ti njemu davala od svoje penzije neke šolte e za rakiju. Čula ja babu kako zbori: Sinko moj dragi poživićeš ti još sto godina, nego daj da ti baba dadne za malo rakije. Sutradan je moj Vinko umra, nije mi nit najavija, i to baš kad je igra na karte.
Kaže Riđan od pokojnog Pere brat, kako mu ni karte iz ruku nisu mogli uzest. Kaže da je ima prvi put dobre karte i da mu srce iskočilo. E moj Vinko, barem je umra sa dobrim kartama. Vidim ga prije nego što idem leć kako sa anđelima igra na karte. Molim se samo da barem tamo gori nema dobre karte pa da mi opet ne umre.
„Pedeset kilometara „kaže posprdno ona najmanja bez imena.
Mene ti je moj nosa jedva do zahoda dok sam operirala kolino. Bilo je natiklo ko cisterna za naftu.E ovdi tu.
Zadigla je suknju, podsuknju, nadsuknju, i ostalih deset koje je nosila na plus 32 dok je pokazivala mjesto na koje ni vrana više ne bi sletjela.
Reka mi je: ti ovako mala teška si ko vreća uglja, voliš dobro ist, dobro popit i sada da te ja ovdi nosam đava te odnija. Kad ti dotur kaže da moraš ostat u bolnici onda ostani, on zna najbolje da se kolino mora krijepit tamo di mu je i misto a to je u bolnici govorija bi mi. Mene vam on nije razumija žene drage, stalno me zajebaje. Jednom mi je reka da će mi od mesara Bože donit svinjsko kolino i to zato što sam pobigla iz bolnice.
„Pa zar i ti bižiš“ kaže Stiparićka i samo se prekrsti.
E nego šta nego bižim, ponosito će mala.
„Bog vam dao zdravlja i noge da morete hodat po svitu a sad bi sve vi bižale iz bolnice ko Larina baba. Dok gospoda iz policije traže babu Kate vi se hvalite koja bi prije utekla iz bolnice reće Joka.
„ Baba je dobro“ reče baba Lare pognute glave.
-Kako dobro pobogu, pa zar nije baba utekla za uvik upita Stiparička.
- Nije, taj dan kada je nije bilo u sobi, bila je na nekom snimanju, pitala ja prvo čistačicu a ona ko da je s marsa pala,. kaže ne zna ona. Ne zna moju babu divice mu svete, još ja njoj rečem pa ženska glavo to ti ona koja nema dvi noge i koja sada za koji dan treba da ide na peraciju.
Jučer navečer ja došla sa policijom u bolnicu, pita mene šjor policajac jeli to vaša baba. Bome vidim ja, to zbilja moja Kate, leži u krevetu i jede bananu ko malo majmunče. Fala vam kažem ja . To je moja baba. A nego di ste je našli,ko ju je ukra, jeste našli kriminalce? pitam ja.
A policajac neki dobar sve me lipo pita gospodarstveno i zapisuje sebi u bilježnicu, onaj drugi nešto ozbiljan mrko me gleda a obrva ko u orla.
Vaša majka je cilo vrime bila u bolnici. Dok ste vi došli ona je bila na nekom snimanju reka mi onaj orleni sa obrvom. Reka je da ovaj put neću bit sekcijonirana. Bože mi prosti nisam ja kurva gospon policajac da se seksijoniram sa bilo kime a nit me to zanima, To vam ova mlađarija radi di god ko stigne.
Babe su se pretvorile u uho čekajući daljnji rasplet priče.
- Pa jel te jeba više, ne mogavši izdržati reče mala baba.
- A divice mu svete ća je tebi na pameti, si se sa vrazima pomutila kaže joj Lare. Posli sam ti ja njega shvatila kad mi je reka da sam radila lažnu uzbunu da je mislija na sankcioniranje a to ti je ka da ideš u zatvor. Rekla sam mu da nigdi ja ne idem bez moje babe Kate.
Babe su bile razočarane happy endom očekivale su valjda masakr motornom pilom.
Vračao sam zastore na mjesto iza kojih sam imao pogled na cijeli bablji vudu kutak.
Bježim ja odavde iz ovog babljeg ludila u Zagreb, ne želim sutra slušati kako se odvijala operacija transplantacije srca. Više ne znam jeli to baba ili frankenštajn u bolnici.
Spakirao sam sve stvari koje sam imao: jedne čizme, dva para cipela,šilt kapu,rukavice,jedne hlače,,trenirka u dva dijela, jaknu i jedne kupaće gače neka se nađu za svaki slučaj. Sve je bilo na broju.
Sada je trebalo što prije pobjeći iz ovog osinjeg gnijezda jer znam kako završavaju oni koji se upliću u bablja posla a pogotovo sa vudu babama sa kojima se nije za šalit.
Sjetio sam se neke emisije gdje baba u nekim plemenima može smanjit nečiju glavu telepatijom. Prvo što radi se koncentrira dok sjedi na ulici neprimjetno u crnini na suncu, tako dobiva solarnu energiju a crnina joj služi da na sebe privuče što više sunca. Nakon toga samo gleda, prati ljude koje prolaze ulicom.
Netko od njih koga izaberu za žrtvu ni ne sluti kada se sutradan probudi da ništa više neće biti kao prije, da glava više neće biti ista i da će se smanjiti a da toga neće biti i svjestan.
„ E Pere u tebe se nešto glava smanjila“ pitali bi ljudi Petra koji nije ni slutio dok je žurio na posao što mu se dogodilo.
„ Zajebavaj ti svoga čaću, jesi me čuja- đava ti mater odnija!
Ljudi sa prosječnim glavama imali bi negativne reakcije na one koji bi imali male, samo što nitko više nije komentirao one sa malim glavama.
Problem je bio taj što ti ljudi sa vudu malim glavama nisu imali pojma da će im cijeli život ostati takve i nisu ni bili svjesni da ih nose na ramenima dok hodaju sretno po svijetu mračnih sila.
Razmišljao sam cijelo vrijeme dok sam sjedio na krevetu i spremao se za bijeg o vudu babama, njihovim sposobnostima baratanja sa solarnim silama.
Mučile su me sumnje, što ako i ja imam smanjenu glavu, što ako su me vidjele dok sam virio iza razmaknutog zastora dok sam ih prisluškivao.
Možda su se njihove vještine okomile na mene.
Čudna mi je bila ona najmanja bez imena, cijelo vrijeme je krajičkom oka pratila prozor na kojem sam bio prikriven, barem sam tako mislio.
O ne- da li me stigla crna sudba i što se zapravo desilo sa babom Katom, da se nije nekome zamjerila pa postala žrtva ovih ostalih ostavši tako bez nogu i bez vlastitih organa. Znači postoji i ta vjerojatnost da ne ostaneš samo sa smanjenom glavom nego da ti mogu promijenit ili oduzet sa svojim vudu tehnikama i ostale dijelove tijela.
Uhvatila me panika, odjurio sam do kupaone do velikog špigla koje je bilo na zidu, taj tren kada sam zastao pred ogledalo uhvatila me druga sumnja sa kojom se poljuljala moja želja za vlastitim oglednim primjerom..
Slovenac!
Što ako je u dosluhu sa tim babama, što ako je saznao da znam broj njegove djece i želi me uništiti. Možda ih je potplatio. Možda su špigla lažna ili nisu, ne znam ni sam.Da nisu Poljaci ponovno u igri, ne ne to ne može biti pa oni su otišli još prije neki dan.
Počeo sam opipavati svoju glavu da se uvjerim da li je sve u redu. Počeo sam se štipati za obraze, razvlačiti usne srednjim prstom i palcem, šakom stiskao tjeme ,opipavao jezik da nema kakvih zadebljanja na njemu, nos kakva je to kvržica-prišt- dobro je, uši su ok.
Srce mi je lupalo samo što ne iskoči iz prsnog koša. ili što ako tek slijedi prava transformacija.
Sjetio sam se Vinka. Sigurno dok je igrao na karte je shvatio da mu je glava povećana, pa je umro od šoka a ne zato što je imao dobre karte, pa tko umire kada ima dobre karte, umru tek kasnije kada potroše novac od kockanja.
O sranje osjećam da mi se mozak grči, treba mi zraka.
Otvorio sam širom prozor, opet babe, opet sam ga zatvorio tako da sam zaboravio da mi treba zraka.
Sjetio sam se gazdarice Mice- odjurio sam po stepenicama u prizemlje gdje je živjela. Gospođo, gospođo vikao sam u panici probajte mi glavu, probajte mi glavu kakva mi je,pipajte pa recite.
Uslijedio je brzopotezni zidarski šamar od strane gazdarice Mice od kojeg sam se brzo sabrao. Nikada u životu mi tako šamar nije sjeo kao ovaj.
Htio bi sa vama porazgovarati o starim crnim gospođama koje sjede ispred vaše kuće?
Gazdarica Mica odmicala je od mene korak po korak,gledala me širom otvorenih očiju, kao da je vidjela vraga, izbezumljenog izraza lica.
„ Odmaknite se od mene, ne prilazite mi, vi ste opasni za ovo mjesto, odlazite iz ove kuće, ne morate mi ništa platit za smještaj, samo idite ako boga znate.
Istrčao sam iz kuće ne uzevši stvari sa sobom. Znači i Mica je bila u dosluhu sa babama, pa kako to prije nisam primijetio.
Zabrinjavala me, sada već činjenica da imam smanjenu glavu i to da mi nitko više neće pomoči.
Ako budem bilo koga pitao o mišljenju moje smanjene glave, svi će to negirat praveći se da mi je glava prirodnih proporcija.
Moram pod hitno pronaći bilo kakve informacije o voodo tehnikama i ostalim vudu nepodopština. Moram to saznati prije nego li se vratim u Zagreb, jer do tada tko zna do kojih razmjera bi se mogla smanjit.
Morao sam pod hitno pronaći neku knjižaru u kojoj sigurno postoji neka literatura o otklanjanju uroka. Ovo je premalo mjesto da bi se moglo naći nešto slično barem u papirnatome obliku, osim domaće štampe i wc papira.
Odlučio sam krenuti za Zadar, najbliže mjesto gdje se mogla naći neka knjižara ili knjižnica sa nekim alternativnim sadržajima.
Vudu žene (orig. Voodoo old woman) Vudu žene podrijetlom iz zapadne Afrike. Riječ je o ženama sredovječne dobi a i one starije dobi koje žive u manjim ruralnim sredinama i koje se bave magijom. Motivi bavljenja voodom mogu bit sagledani iz više aspekata u određenim životnim formama.Postoji voodo i na razini eksperimentalnog područja koji se usmjerava na neživu materiju a kasnije na životinje i ljudsko biće. Voodo žene svoju energiju akumuliraju pomoću sunčeve energije koju kasnije pomoću Modusa Čakri i ostalih sofisticiranih energetskih termina modificiraju u jedinstven oblik koji im daje moć.
Kod nas su najzastupljenije (Voodo negibus Babbu).Vudu babe koje žive u malenim dalmatinskim mjestima. Ne razlikuju se puno od žena koje nemaju magiju. Vudu babe se puno ne kreću. Najčešće su to žene starosti od pedeset do osamdeset a i devedeset godina koje obitavaju ispred svojih kuća. Njihova prisutnost je neprimjetna a uvijek su blizu nas. Kanaliziraju svoju energiju pomoću crnine u koju su obučene. Pomoću nje dolaze do izražajnih sposobnosti voodo tehnika preko solarnog sustava jezgre sunca.
Njihove vudu tehnike mogu biti npr: muškarci puno piju, prevare prodavačica po mini marketima, masovni odlasci hrvata u crkvu, neuspjela sjetva, smanjene ljudske glave, fantomske kokoši silovateljice, nekontrolirano puštanje vjetrova, vožnja na biciklu u nazad, toaletne role brusnog papira, neznanje itd.
Za skidanje svih vrsta uroka vezanih uz voodo potrebno je pribaviti slijedeće sastojke :
- grešna metvica
- kaduljin list
- brkovi kukuruza
- sjevernjačka papuča
- gorčica senf
- pureća mast
- nožni nokat
- pupčana vata
- kitajbelov jaglac (rijetka, endemična biljka)
U Zadarskoj sam knjižnici proučavao interesantan sadržaj kojeg sam našao u jednoj knjizi „ Vudu Religija za Dušu“ napisao ju je neki Rus: Dimitri Rubačovski za kojeg do sada nisam čuo ali mi je ukazao na neke sumnje oko zazornih sila.
Podcrtao sam dio u knjizi gdje se spominju smanjene ljudske glave i na taj način ostavio znak ostalim ljudima koji budu čitali ovaj dio knjige neka obrate pozornost na moguće opasnosti koje vrebaju u svijetu mračnih sila.
Okrenuo sam slijedeću stranicu, nedostajao je cijeli list papira. Bio je istrgnut. Na njemu se vjerojatno trebao nastavit niz potrebnih sastojaka, način doziranja i korištenja.
Vratio sam knjigu na mjesto i izišao iz knjižnice zadovoljan što sam imao na papiriću barem dio potrebnih sastojka.
Bio je to nesnošljivo vruć dan. Južina je kapitulirala nad tupom željom da opstane. Galebovi su hladili jaja u zaklonjenim čamcima, babe su sjedile ispred svojih kuća a ja se sjetih svoje glave.
Ekskurzija
Od svih stvari koje sam imao sa sobom, ostao mi je samo ruksak u kojem je bio spremljen novčanik,sunčane naočale i ručnik kojeg sam nosio sa sobom za slučaj nekog požara električnih instalacija. Bilo bi to idealno sredstvo gašenja požara pa sam se naveliko osjećao kao pravi priručni vatrogasac i time bio ponosan.
Dobra stvar je da imam dovoljno novaca pošto gazdarici Mici nisam platio ni lipe za smještaj.Loša stvar je moja glava za koju nisam bio siguran koliko se u međuvremenu smanjila.
Promatrao sam reakcije ljudi koji su šetali rivom, svi su se pretvarali da je sa mojom glavom sve u redu, nitko nije usmjeravao neke značajnije poglede prema meni pa sam se tako i ja pretvarao da i dalje nosim onakvu glavu kakva je bila prije nego li sam došao na ljetovanje.
Uzdaj se u se i u svoje kljuse, sam ću pronaći način da skinem vradžbinu sa sebe pomislio sam. Počet ću skupljat magične sastojke, a kada ih sve skupim već ču naći rješenje kako ih upotrijebiti i u kojim količinama.
Onome Rusu skidam kapu.
Nekoliko metara dalje od mene stajalo je nekoliko ljudi koji su gledali u neku tablu na rivi. Jedno lice od njih bilo mi je poznato, bio je to onaj slovenac iz apartmana, ovaj put sa troje djece.
Ali što on radi ovdje?
A ha, možda baš tu u Zadru ima tajno sjedište. Odavde se znači transportiraju hrvatska djeca koja nauči slovenski brodovima do Izole.
Zato ih svaki put ima nekada više nekada manje. E neće više, spriječit ću ja to njihovo povećanje nataliteta hrvatskom djecom koja postaju slovenska mladež.
Bacio sam se hitro poput pantere u cvjetnjak tulipana da me slovenac ne bi slučajno vidio. Odlučio sam ovdje ostati tako dugo dok ne krene pa ću i ja za njim. Prišuljao sam se malo bliže da vidim što je to bilo na tabli. Pisalo je Excursion a ispod toga, karta nekakvog otoka po kojoj su bile iscrtane crvene linije. Bile su to sigurno tajne koordinate i šifre pomoću koje su se sporazumijevali. Znači bilo ih je možda više.
Moram krenuti za njim, riskirat ću vlastiti život ali prije toga se treba zamaskirati da me ne prepozna.
Stavio sam naočale iz ruksaka i ručnik kojeg je bilo jako teško ležeći omotati oko glave kao turban, ali trud se na kraju isplatio, mislim da je stabilno stajao na glavi. Jedino čega sam se pribojavao ako mi se glava bude dalje smanjivala da mi turban ne sklizne i da me tako slovenac ne prepozna jer onda cijela akcija pada u vodu.
Digao sam se iz cvjetnjaka, po trenirci su još ostale zalijepljene latice tulipana, ali nema veze mirisat ću kao indijac, izgledati kao indijac i tako se ponašati. Osjećao sam se fenomenalno, opet ja kao Ali Baba špijun.
Sada ovakav mogao sam se konačno približiti slovencu i praviti se da sam državljanin Indije.
Neka je žena kraj table Excursion nudila neke aranžmane za izlete na kornate. Možeš si mislit pa koja bi budala stajala cijeli dan na suncu kraj neke montažne dvostrane table i moljakala ljude da idu na putovanje.
Bila je to neka patka sigurno te tajne organizacije u kojih je netko od ovdje prisutnih bio član. Nekom logikom zdravog razuma sam bio uvjeren da postoji tu i puno nevinih stranaca željnih samo vožnje brodom i razgledavanja jadrana.
Pretvarao sam se da sam zainteresiran za izlet, mada mi ni na kraj pameti nije bilo da se priključim skupini ljudi koji su čekali za polazak brodom.
Naravno među njima je i naš glavni akter Slovenac koji je nešto pričao na mobitel dok su kraj njega stajala djeca. Bila su zaokupljena lizanjem sladoleda tako da nisu obraćali pažnju na slovenca kojemu se od muke slijevao znoj sa čela.
Znači tako, sladoledom se potkupljuju djeca koja nevino stoje kraj njega ne znajući što ih čeka.
Čučao sam kraj njega i prisluškivao, ne znam zašto ali djelovala mi je nekako diskretna poza da indijac bude u čučećem položaju dok slovenac priča kraj njega mobitelom.
Ja ja ampak sam razmel, pak bom ti dopeljal otroko na časa“ bila je to zadnja rečenica koju je slovenac rekao prije nego li je završio sa razgovorom.
„ Kaj pak vi počasi delate“ ?pitao me slovenac dok sam isprobavao kazačok ples izbacujući noge iz čučećeg položaja pokušavajući ih dodirnuti dlanovima ispruženih ruku.
„ Pa kaj ne vidiš stari isprobavam kazačok“ ak ti smeta na rivi ima dovoljno mjesta pa prošeči.
„ Zakaj me prisluškuvate“ slovenac je bio uporan
- a kaj bi tek bilo da sam kraj tebe srao jel bi me onda to isto pitao, stisnuo bi gaščinu stari moj i zaboravio bi nakon par minuta da si me ikada vidio.
Ustao sam od poda, zadihao sam se ko mrcina, slovenac me ništa nije pitao, bio je spreman da se ukrca u brod, djeca su me čudno gledala a ja sam zaboravio da je Kazačok ruski ples a ne indijski „ sranje“!
Popravio sam sunčane naočale i turban ručnik svezan oko glave.
Bilo mi je jako vruće, ne znam u kakvom mi je stanju glava, da li se smanjila od vrućine ili baba, nije bitno sada sam znao za slovenca tko je i što je.
Putnici koji su stajali kraj one debilne table sada su se ukrcavali u brod, bilo je nekih dvadesetak ljudi, među onima i on koji se stalno spominje sada sa dvoje djece.Znači rošade su još u igre, baš me zanima dokle će tako.
Žena koja se cijeli dan garila na suncu požurivala je ljude na brod koji kreće u jedanaest i deset. Bio je to drveni brod koji me asocirao na stari jedrenjak mada je ovaj imao i nekakav motor, zaključio sam po nekom prduckanju i dimu koji je obavijao brod. Upalio ga je Matija kapetan broda, zapamtio sam ga po sjedim kovrćastim dlakama na prsima i zgužvanoj raskopčanoj kariranoj košulji podfrknutih rukava do lakta, baš onakvu kakvu je nosio Rip Kirbi u stripovima. Posada se sastojala od žene garuše i dva nadobudna balavca; jedan oko devetnaest, drugi oko dvadeset pet godina.
Sjedio sam na brodu na palubi gdje su i svi ostali. Brod je sad zabrujao i otisnuli smo se od obale prema Kornatima.
„ Do you speak english“ ne ja sam hrvat iz Indije odgovorio sam ko iz topa na pitanje žene Garuše koja me htjela kao vodič upoznati sa ljepotama hrvatskog jadrana pa je htjela saznati na kojem jeziku da mi se obraća.
„ Sigurna sam da vam je jako vruće ispod tog turbana“
- Da da strašno ali mi vjera znate ne dozvoljava da si priuštim luksuz vjetra u kosi
Žena mi je stvarno lagano počela ići na živce postavljajući mi razna pitanja, tko zna kakve informacije želi dobiti od mene za Slovenca.
- Otkuda dolazite?
- Majka mi je podrijetlom iz Dublina a otac iz Bosanskog petrovca- lagao sam
- Pa zar Dublin nije u Irskoj
- Pa da, znam da je u Irskoj
- Ali rekli ste mi da korijene vučete iz Indije
- Ne ne uzimam korjene sa sobom kada idem na ljetovanje
- Pogrešno ste me shvatili mislila sam na vašu zemlju Indiju, pa rekli ste mi da ste hrvat iz Indije.
- Zasada sam privremeno hrvat dok se ne vratim u Indiju, došao sam se samo provozati sa vašim brodom, tražim sastojke da mi se poveća glava
- Aha, oprostite moram dalje i drugi me čekaju.
A naporne li žene kud se baš na mene zakačila. Mislim da me ipak nije
razotkrila i da nimalo nisam bio sumnjiv u sivoj dvodijelnoj trenirci, crvenim ručnikom oko glave i sunčanim naočalama. Bio sam bos, djelovalo je uvjerljivije,sva sreća da su papuče odletjele u more dok sam plesao kazačok.
Brod je lagano kruzao morem pod jarkim suncem, još ni približno nije bio blizu odredišta na koje smo trebali stići.
Matija je vješto upravljao brodom, dva balavca od posade su skakali kao majmunčad po brodu da bi ukazali kapetanu kako rade nešto bitno a garuša je obilazila putnike na brodu i na raznim jezicima prezentirala ljepote otoka i mora.
Svi su bezbrižno uživali, čak se i treće dijete odnekud pojavilo, situacija je bila idilična svima njima.
Došlo je vrijeme užine koja je bila uključena u cijenu aranžmana od dvjesta kuna. Pečena skuša sa ribanim kupusom
Slovenac je na tanjuru imao domaće kranjske kobasice sa senfom. Otkuda sada njemu kranjske kobasice, on misli da je neka posebna faca.
Zatražio sam i ja da mi se serviraju isto takve kobasice koje je slovenac naveliko jeo dok su mu djeca pijuckala razblažene Asterix sokove.
Ar ju koming pliz kranjsku kobasicu pitao sam Garušu na engleskom jeziku
Donedavno smo pričali na hrvatskom jeziku ako se ne varam
Da znate to mi je od vremenske razlike pošto putujemo dalje od kopna sve više mi slabi hrvatski jezik.
Aha u potpunosti vas razumijem, ali nemamo kranjske kobasice ako ste na to mislili
Već sam bio pomalo nervozan, zamisli ja koji se kuham na plus trideset dva da jedem ribu dok se onome prepotentnom slovencu nekom čarolijom nađu dvije kobasice na tanjuru.
Gdje je tu pravda , gdje je tu sada hrvatsko pravosuđe koje je opet zakazalo. mislio sam u sebi.
Sigurno u jadranu ne plivaju ovakve kobasice niti da smo ih upecali, možda su od gospodinove privatne kolekcije bahato mi spusti garuša.
Ar ju toking to mi pogledao sam ju ispod oka spustivši naočale na polovicu nosa.
Garuša se na brzinu povukla ne rekavši ni riječi.
Kobasica je prelila čašu..
Nije bilo druge pa sam pristupio slovencu koji je žvakao kobasice kao da žvaće kozmos u svinjskom crijevu.
Čuj ti slovenče, otkuda ti te kobasice, bilo mi ga je već stvarno dosta
Ka pa je
To ti sinko nije kapa nego pravi turban od indijske svile.ako te baš zanima, mislim da sam ja tebe nešto drugo pitao čitaj mi sa usana O t k u d a ti
k o b a s i c e
Kakvo poročilo mi zlažete, ampak su to moji klobasi z roksaka planinec.
Ja tebe ništa ne razumijem, pričaj ti rađe hrvatski jel znam sve o tebi.Priznaj pred svima da si otmičar hrvatske djece i da ti je sjedište u Zadru u kojem imaš svoje pomagače i u podzemnim učionicama prisiljavate djecu da nauče
Slovenski jezik. Tako ih lakše dopremaš u Sloveniju gdje dobiješ od vaše vlade dobru paru za povečanje nataliteta. Sigurno pričaš više stranih jezika a jedan od njih je i Hrvatski.
Slovenac je sjedio i između zalogaja me gledao izbezumljenim izrazom lica praveći se kao da me ništa ne razumije i da sa tim nema nikakve veze. Uvjerljivo je to sve glumio.
Šta je mučko ti popapala jezik, tako sam barem mislio da u sloveniji zovu mačke.
Pak ke ste vi ja ništ ne povem o vami
govorio je slovenac dok je u rukama držao vilicu s kojom je pokazivao prema meni.
A ha, odskočio sam korak nazad, eto ga prijeti mi hladnim oružjem, svi ste svjedoci, sve ste vidjeli. A ti majmune ni ne znaš na koga dižeš tu hrvatsku vilicu.
Odmotao sam ručnik sa glave i skinuo naočale pa neka vidi tko sam.
Da li me sada prepoznaješ kobasico?
Uzeo sam sa tanjura pečenu skušu i krenuo prema slovencu da se obračunam.
Možda sam malo bio brzoplet sa svojim raspakiravanjem iz indijca u hrvata ali do toga je trebalo doći kad-tad. Nije bilo druge, trebalo se raskrinkat.
Garuša i ono dvoje balavca su mi prepriječili put prema slovencu. Sigurno su bili u dosluhu sa otmičarom koji je bio privilegiran da na ovom brodu dobije što mu volja a pogotovo kranjske kobasice koje na brodovima za ekskurziju ni u ludilu ne mogu postojat.
Krenuo sam prema krmi dok su se i ostali putnici dizali sa svojih klupa.
Ne prilazite mi ako vam je život mio, dalje od mene
Potopit ću vam ovaj brod ako se ne vratite na svoja mjesta
Sada je situacija bila složenija prije nego li su stigle te demonske kobasice.
Vidio sam da je vrag odnio šalu, da su svi krenuli na mene i da se mora poduzet slijedeći korak i otrčao u kabinu kapetana Matije i zamolio da ga uzmem kao taoca pošto ljudi na brodu nešto smjeraju. Nije se složio sa tim prijedlogom pa sam mu stavio zapečenu skušu ispod vrata, nakon čega je odmah promijenio mišljenje.
- Nemoj, nemoj imam ženu i dicu molio je Matija da ga pustim
- Pa šta, to svi većinom imaju, samo ti dalje vozi
Brod je lagano uplovljavao u Kornatsku luku u pratnji brodske kapetanije koja nam se ne znam od kuda priključila.
Konačno je pravda uzela stvari u svoje ruke, sigurno su ovdje radi slovenca da ga privedu pred lice pravde pomislio sam.
Motor je prestao brundat, dva balavca su bacila sidro a ja sam sada bio siguran. Maknuo sam Mati skušu s vrata nakon čega su me policajci bacili na pod stavili lisice i odveli na informativni razgovor u potpalublje njihovog broda.
Rekao sam im sve o slovencu i nepobitnim dokazima koje sam imao protiv njega.Ispričao sam im cijelu priču o vudu babama i njihovoj upletenosti u smanjene glave mještana. Kao i o mojim sumnjama da i ja imam smanjenu glavu.
Rekao sam im da sam isto tako ovdje radi trave koja bi mi pomogla da mi se glava ponovno vrati u prvobitno stanje.
Jeste li se ikada ličili od nekih psihičkih smetnji
Nisam se nikada ličio od nikakvih smetnji niti mi to pada na pamet
Ovdje bi trebali biti zbog slovenca a ne zbog mene, on vam je taj koji proizvodi mlade slovence na uštrb nas i našeg naroda.
I zašto mene ispitujete a ne njega, imate krivog čovjeka, ja nisam slovenac niti mi to pada na pamet da budem.
Ovdi ste zato što smo dobili prijavu da ste htili potopit brod a i radi prijetnji i uzimanja kapetana kao taoca.
Ma šta vam je ljudi nije mi bilo ni na kraj pameti potopit brod, i otkuda vam dokazi o takvim glupostima.
Jedan od trojice policajaca je odmotao nešto što je bilo umotano u nekakvu salvetu bila je to skuša koju je stavio pred mene.na stol.
A ća je sa ovim samo je grubo odgurne prema meni
A ća bi bilo, vilica sa kojom je slovenac uživao u kranjskim kobasicama i prijetio mi.
Mi imamo sasvim drugi iskaz svih ljudi koji su bili na brodu protiv vas, tj da ste vi otuđili gosp.Počkovaljcu pinjur nakon čega ste zatočili kapetana i pritili da će te potopit brod. Tako da imate jednu prekršajnu za krađu i dvije kaznene prijave za pokušaj ubojstva. Mislim da smo bili dovoljno jasni.
Pobogu ljudi pa ako ste imalo razumni shvatit čete da se tu radi o puno bitijim stvarima nego o onima o kojima vi pričate, kao prvo ja nisam tom slovencu Počkovaljec kako ga vi zovete ukrao nikakve pinjure i kažem vam već po ne znam koji put on je taj kojeg trebate. Niti je ta skuša ikakav dokaz protiv mene jer on je jeo sa njom a ne ja.
Ja vam kažem da su svi oni upletenu u mrežu otmice hrvatske djece, svi oni koji me optužuju za takvo nešto. Ja sam se morao branit jer ja sam taj kojem je potrebna pomoč.
Jasno kolega, pomoć vam je neophodna.
Hvala vam ljudi vidi se da u vama ima i tragova čestitih ljudi. Ja sada odoh i nemojte kaj zamjerit.
Ne idete vi nikuda tako dugo dok se ne napravi očevid do kraja i uzmu otisci sa ribe e koja vam je služila kao toplo oružje.
Da li vi kao službena lica imate ženu i djecu pitao sam jednog od policajca pošto sam se sjetio Matije koji je na isti način molio za milost.
Šta si ti mislija da smo mi pederi odgovori policajac kojem sam postavio pitanje.
Zamislite da se jednog dana vratite kući sa kapom koja vam je pokrila cijelu glavu i da vam djeca ne vide lice i pitaju vas gdje vam je glava. I tako iz dana u dan djeca postavljaju ista pitanja, tako dugo dok ne shvate pravu istinu.
Kakvu istinu
Pa to da vam se desila ista stvar kao i meni
A ća vam se desilo osim da ste napravili cijelu zbrku na brodu.
Pa to da mi se smanjila glava,.samo što vi uporno glumite da mi je normalna.
Ća bi glumili da vam je normalna kada znamo da nije normalna.
Eto vidite i sami kažete da mi nije normalna. Sada ste i sami potvrdili moje sumnje. Znao sam da u vas mogu imati povjerenja, zbilja ste iskreni,niste oni malograđani koji vas gledaju u oči praveći se da na vama ništa ne vide.
Hvalo vam braćo moja policijska, sada bi vas izgrlio ali se bojim da ne dobijete pogrešnu percepciju moje seksualne orijentacije.
Slušaj prijatelju iskrivit ćemo mi tebi kičmu ako ne prestaneš.Nemamo ovdi cili dan vrimena gubit na ovakve ka ća si ti.
Policajci su se udaljili u dio potpalublja i nešto među sobom šaputali.
Nakon par minuta jedan od njih je došao do mene.
Imaš dvi minute da se tornjaš odavde. Sa takvima ka si ti ne bi ni sudac htija imat posla.
Otkuda sada nagla promjena plana, sigurno se tu radi o nekoj mučki kao u gangsterskim filmovima gdje gangsteri uz sumnjivi smiješak pucaju u leđa strojnicama onoga kojeg su navodno pustili da mirno ode.
E ja odavde ne idem dok mi netko ne pošalje pomoć.
E ideš rekao je jedan od dvojice policajaca, koji me uhvatio za noge dok me drugi držao za ruke. Iznijeli su me na palubu broda.
Njihali su me kao vreću pšenice i na tri sam bio katapultiran na mol otoka.
Živija ti nama još sto godina ali imamo mi pametnijeg posla nego se bavit ovakima ka ti. Nakon toga brod je samo odbrujao negdje dalje udaljivši se od otoka.
Je pametnijeg, vozit se brodom i puštat otmičare i krivolovce da rade što ih je volja. Ako se zakon ne bavi takvima što bi si ja razbijao glavu sa time.
Jagabelov jaglac
Sjedio sam još neko vrijeme na molu poput kravlje balege koja se suši na suncu.Balega na Kornatima koja uživa u blagodatima hrvatskog jadrana.
Više mi nije jasno gdje sam, tko sam i što sam, sve je nekako bilo nestvarno.Na kraju zašto sam uopće došao skroz do ovdje i uplatio neki usrani aranžman uz koju dobiješ morsku bolest, prazan želudac, mamljenje kranjskim kobasicama i policijsko privođenje i to samo za dvjesto kuna.
Sa glavom je izgleda bilo sve u redu, nije se nešto značajnije smanjila otkako sam boravio na onom divljem brodu „ Sirena“ ,samo što su ispred trebali dodati „policijska“ pa bi brod time s razlogom nosio to ime.
Po opipu bila je približnih proporcija prije nego li sam došao na kornate.
Na moje čuđenje moglo bi se reći da je to ona ista glava koja je nastala mojim rođenjem pa se postepeno kako su se razvijali drugi ekstremiteti razvijala i ona. Čekaj Ona je ženskog roda, možda sam i ja žensko, saberi se, sve je u redu ti nisi žensko, ti nisi žensko.
Udahnuo sam vruć ljetni zrak osmog mjeseca,muškim plućima. Stavio ruksak na pleća i krenuo do prvog mjesta na otoku.
Barem nije bilo sparine na ovom otoku, moglo se lakše disat mada je vrućina i dalje isijavala sa nebesa ali što je lakše je lakše.
Pratio sam puteljak i bio pomiješan sa rojem turista koji su nadam se znali kamo idu. Za mene je skupina turista koji su putovali sa mnom na brodu bila prekrižena, skupa sa Garušom i članovima posade bez kojih sam odlučio krenuti dalje svojim putem. Ne želim više imati posla sa njima.
Puteljak je bio sve strmiji a mene se su sve više boljele noge od hodanja a pošto sam bio i bos put mi nimalo nije bio ugodan.
Dok sam sjedio na nekom panju na proplanku omeđen šumom sa moje desne strane ugledao sam nešto od čega mi je zastao dah i grlo se osušilo od sreće, ta stvar je bila od mene par metara. Bio je to onaj cvijet koji se spominje u knjizi onoga rusa Dimitra :“Kitajbelov jaglac“ rijetka endemična
biljka koja mi je bila potrebna za skidanje uroka vezane uz sindrom smanjenih glava..Jaglac se jedino mogao pronaći na kornatskim otocima. Ostale sastojke koje sam imao zapisane na papir nije bilo potrebno tražiti jer većina njih se lako može pronaći u nekim trgovačkim centrima.
Bio sam ushićen, ta stvar se nalazi samo par metara od mene i potrebno ju je samo ubrati. Potrebno se samo približiti, čučnuti i ubrati svoj lijek.
Bio je ovo za mene najsretniji dan, no postojao je samo jedan problem.
Nacionalni park čuvali su stražari koji su bili zaduženi za red i mir. Zabranjivali su sve što se zabraniti može osim šetnje po posebno označenoj stazi i razgledavanja parka.
Sjedio sam kraj cvijeta dok su mi na kratko odlutale misli. Cijeli ovaj događaj sa Počkovaljcem i policijom mi je bio nekako sumnjiv.
Možda je sve to zapravo bilo namješteno. Slovenac i policajci su se znali a on je njima sočno podmazao džepove da bi ga ovi pustili da pobere sve endemične biljke „Jagabelove jaglace“ koje se daju pobrati.
Osvrnuo sam se malo oko sebe i zaključio da je baš to bila zadnja biljka pošto druge nisam ni vidio. Svinja lešinarska je sve pobrala.
Tu smo dakle, odmotava se novo klupko vune. Zbog toga su me i zadržavali toliko dugo na brodu da bi Počkovaljec mogao nesmetano puniti vreće protuotrovom za Slovence sa malim glavama. Znači da i oni imaju isti problem kao i mi u Hrvatskoj. A čemu onda djeca- možda ih nadomještava sa veliko- malim glavama koje kada odrastu će opet biti male. Vjerojatno se radi o nekoj genetskoj predispoziciji pa čak i za one koji se uspiju izliječit posljedice ostaju trajne.
Sjedio sam na panju i piljio u jaglac dok su mi se oči punile suzama poput pravog gubitnika.
Izgubio sam predodžbu o vremenu ali ne i o tome koji se sastojak krije u Jagabelovom jaglacu.
Dovoljno je bilo samo ispružiti ruku i sa lakoćom pokupiti taj zadnji komad života, te vrste na ovoj planeti.
Mučio me samo jedan problem, a taj je da sam bio ekološki osviješten malo više od onog da netko to i sam bude.Zato su me gnječile moralne dileme.
Ako ostavim jaglac da dalje raste umirem u najgorim mukama kada mi se glava smanji do kritične točke. Počkovaljec je tada pobjednik i donosi Slovenskom narodu put u boljitak sa šansama da im se glave vrate u normalu. Ako pak ja uberem jaglac slijedi zločin i ko zna kakva kazna božje ruke.
Kakva nevolja me snašla.
Razmišljao sam o tome da li za djecu postoji blaži oblik božje ruke kada zgriješe. Da li je za njih neznanje i nevinost zamjena za zločin i kaznu.
Ima li bog milosti u situacijama kada su pogreške dio dječje igre.
Recimo kada djeca beru maslačke po livadi pa od peteljki rade ogrlice, narukvice ili nose cvijeće koje su ubrali da bi ga dali voljenoj osobi.
Sjetio sam se tako filma kojeg sam gledao prije dosta vremena ,radnja se događa među Alpskim vrhovima u idiličnoj dolini u kojoj se nalazi malo selo u kojem živi zli samotnjak Bedanc . Sa Bedancom živi Mojca oteto hrvatsko djete preodgojeno u slovenku koja radi kao sluškinja koja se boji Bedanca kao crnog vraga. Takvu situaciju priječi malen dječak Kekec koji nema nikakve predrasude po nacionalnoj razini i koji spašava Mojcu iz kandži zlokobnog Bedanca. Happy end je kada Kekec donosi stručak jaglaca i daje ga Mojci kao znak požrtvovnosti.
Nisam htio da mi se vrijeme istopi na ovome panju, trebalo je improvizirati Kekerice, kratke zelenkaste hlače kakve je nosio Kekec i krenuti u akciju
branja jaglaca.
Skinuo sam sa sebe zelenu majicu i donji dio trenirke, zatim sam u rukave majice progurao noge i to teškom mukom tako da sam na pola već bio Kekec obučen u Kekerice dimije.
Trenirku sam spremio u ruksak i čekao u zasjedi iza nekog grma da se pojavi neko tko nosi šešir ili kapu zelene boje.
Kraj prvog djela
